SADA ČITATE
'Lijepi li su šibenski dućani': Priča koju je kod nas zabilježio osječki liječnik rasplakala je i njega i tisuće čitatelja
          OBJAVA: 07.08.2017, 11:02h   •   IZMJENA: 07.08.2017, 11:27h   komentara   •     ISPIŠI

Dirljiva crtica iz grada

'Lijepi li su šibenski dućani': Priča koju je kod nas zabilježio osječki liječnik rasplakala je i njega i tisuće čitatelja


  Ilustracija/ŠibenikIN 'Lijepi li su šibenski dućani': Priča koju je kod nas zabilježio osječki liječnik rasplakala je i njega i tisuće čitatelja
PIŠE Š.I.
07.08.2017, 11:02h

Dirljivu priču iz jednog šibenskog dućana objavio je jučer na svom Facebook profilu Igor Berecki, pedijatar u KBC Osijek, humanitarac, volonter, gitarist i crtač, u Osijeku najpoznatiji kao 'lega'. On je s obitelji boravio u Šibeniku, a crtica koju je zabilježio u jednom našem dućanu, dirnula je ne samo njega, nego i tisuće čitatelja.

 

Status dr. Igora Bereckija prenosimo u cijelosti.

'Lijepi li su šibenski dućani'

Tridesetak metara od apartmana u kojem smo smješteni nalazi se lokalni dućančić, jedan od onih naguranih u prizemlje višekatnice sagrađene sedamdesetih godina socijalizma, u kojemu manje robe uzimaš s polica, a više ti preko pulta poslužuje uvijek pospana prodavačica u pregači nedefinirane boje i kroja.
Jutros dakle odem tamo po pecivo, jogurt i Jutarnji (prilog je "Dobra hrana", ostalo me ne zanima). 
Ispred mene na blagajni - na kojoj kao i sve ostalo radi ta ista prodavačica: kupcu koji prstom pokazuje što želi dodaje pekarske proizvode, narezuje nareske, važe povrće i voće, naplaćuje na blagajni i istovaruje gajbe mineralne i piva iz dostavnog kamioneta – dakle na blagajmi preda mnom stoji lokalni barba otprilike mojih godina (što će reći, bliže šezdesetom nego pedesetom rođendanu), u rasparenim plastičnim natikačama, kratkim hlačicama "YASSA" iz sedamdesetih godina socijalizma i potkošulji s više rupa nego tkanine. Koža mu se presijava od boravka na suncu, tamna od upitnog datuma zadnjeg tuširanja. Prodavačica i on se poznaju.
Meni se žuri: u apartmanu moji čekaju doručak, iza barbe nije ugodno stajati, a on kao u inat - kreće se i govori sporo, razvlači i premišlja se u izboru riječi.
- E... lipa moja... daj mi onega... onega... Polija.
- Ovaj ovdi? - prodavačica podiže Poli salamu.
- Ae... taj...
- Kol'ko ćeš...?
- A neznan... daj mi... štajaznan... pe-šes' feta.
(prodavačica na ručni rezač polako narezuje šest ploški Poli salame)
- Oćemo još nešta...?
- E... oću. 
(pauza; svi u trgovini šute i čekaju)
- Pa šta ćemo? – prodavačica prekida dramatični muk.
- Daj mi... ka šta i uvik... onega...
- Kojega?
- Ma ka šta i uvik... onega, znaš...
- Ovaj ovdi? - prodavačica podiže PIK parizer.
- Ae... taj...
- Kol'ko ćeš...?
- A neznan... daj mi... štajaznan... pe-šes' feta.
(prodavačica na ručni rezač polako narezuje šest ploški PIK-ovog parizera)
Njihov dijalog i spora, fjakasta koreografija biranja i rezanja polutrajnih salama – očito već odavno uigrano i svakodnevno uvježbavano – ponavlja se još nekoliko puta. Ja sam već kod trećeg kruga odustao od pižđenja i sada samo rezignirano čekam kraj.
Nakon što je odabrao i dao narezati sveukupno oko pola kile raznih salama, a ja već podigao obrve u pokušaju izgovaranja onog čarobnog: - „A meni ćete dati...“, barba posve mirnim glasom nadoda:
- Sad mi to 'nako usitno... znaš...
- Ka i uvik, a?
- Ae... ka i uvik...
- E... – potvrdi ona, pa uzima veliki nož i sve one salame, onako naslagane jedne na druge, uzme usitnjavati kao što bih ja rezao luk za dinstanje: prvo sve na uske trakice, pa onda popreko na kockice. Beskrajno polako i s nekom meni nedokučivom zen-smirenošću. 
Okrenem se iza sebe. Red na blagajni sada broji desetak ljudi, koliko ih otprilike sveukupno i stane u taj maleni dućan. I svi stoje mirno, bezizražajno, transcendentalno zagledani u neke svoje točke koje ih kroz Treće Oko i četvrtu čakru sjedinjuju sa Svemirom, Bogom i vatrogascima i HGSS-om. Mora da sam u skrivenoj kameri koju režira samo za ovu priliku uskrsli Fellini. Nema druge.
Ali, evo! I usitnjavanje salama na subatomske čestice je zgotovljeno. Kući ću donijeti jogurt i pecivo za ručak umjesto za doručak, ali ipak...! 
- Dvadeset tri i sedamdesetpet. – kaže prodavačica.
- Molim? – gledam ju zbunjeno.
- Ma ne ti, srećo! Šime.
Shvatim da je rekla cijenu koju barba Šime treba platiti za svoje salame. Ugrizem se za jezik, pognem glavu. Treća baba u redu iza mene mi se kratko i podrugljivo nasmije. Nju ću poslije pregaziti na zebri kada budemo išli na plažu.
A Šime posegne u jedan džep... pa u drugi... pa opet u prvi. Izvadi šaku sitniša i raspe ih na pult uz blagajnu. 
Ako ste – kao i ja u tom času – očekivali da će prodavačica odbrojati potrebnu svotu, onda ste se – kao i ja u tom času – gadno prevarili. Jer, shodno koreografiji, barba Šime sâm broji svoj novac. Jedan... po... jedan... po... jedan... ali sve dvaput. Polako. Vrlo, vrlo polako. Da nervozom ili brzanjem ne bi poljuljao vrhunaravnu ravnotežu Univerzuma.

Naposljetku je ipak sve dovršio. Uz „fala lipa“ i „aj bok“ izađe na zvizdan od +37 stupnjeva vukući noge u natikačama čija će se plastika vjerojatno otopiti na razmekšanom asfaltu dok on stigne do... dokle je već krenuo.

Obavim i ja svoju kupnju.
Iz dućana krenem prema apartmanu.

Odmah iza ugla, pod niskim balkonom prizemlja stambene zgrade, barba Šime kleči na sasušenom kvadratiću crljenice i odmotava svoj obrok usitnjene salame. Dok prolazim pored njega, on s osmijehom kvrgavim prstima stavlja komadić-dva u usta. Spaljeno i izborano lice mu je obasjano nekim unutrašnjim svjetlom snažnije nego kolovoškim šibenskim suncem, njegovo lice isijava čisto zadovoljstvo i sreću. On mene ne vidi, niti me uopće gleda. Ne vidi da sam zastao, da me je taj prizor starca koji kleči pod balkonom s dva komadića salame na usnama jednostavno blokirao u hodu, paralizirao i zaustavio ukopanog u mješavini zapanjenosti i začuđenog divljenja.

A onda su došle mačke. 
Iz grmlja, ispod parkiranih automobila, iza ugla zgrade počele su dolaziti ulične mačke. Sive, mršave, ofucane, šarene, ugojene, riđe, crne, malene, stare... vajda sve mačke naselja na Baldekinu. Dotrčale su do njega, penjale mu se po rukama, uzimale komadiće salame s njegovih usana i iz ruku, trljale se mazno uz njegova koljena. On im se smijao, on ih je mazio, gladio ih po leđima, pričao je s njima dok su ispražnjavale usitnjeni Poli i parizer iz njegovih dlanova. Kao po koreografiji. 
Ka i uvik.
Njegovo je lice blistalo na suncu kao mačja dlaka. 
Kao i moja suza.

<

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK