Kad na Obonjanu pitate za Mirka Ivandića, ne morate objašnjavati na koga mislite. Svi ga znaju. Zovu ga ‘gradonačelnik’ iako nikakvu službenu funkciju nema. Nadimak mu je ostao jer je desetljećima čovjek koji zna svaki kutak otoka, dočekuje one koji dolaze, ispraća one koji odlaze i ostaje ondje i onda kada na Obonjanu gotovo nikoga drugog nema.
Iz Bosne je u Hrvatsku došao početkom devedesetih, radio u Rijeci, a potom stigao na Obonjan. Danas ima 64 godine, a na otoku živi već 33 godine.
- Iz Bosne sam, iz okolice Žepča. Radio sam u Rijeci, a onda su nas poslali ovdje. U početku nas je bilo četvero ili petero. Ostali smo neko vrijeme, a onda su oni otišli. Ja sam ostao. Čuvao sam i nadzirao imovinu za koju je tada odgovarao Sunčani Hvar- prisjeća se Ivandić.
Tako je počeo njegov život na Obonjanu, koji je s vremenom postao puno više od mjesta na kojem radi. Postao je njegov dom. Prve godine, međutim, nisu bile nimalo jednostavne. Ivandić je jedno vrijeme na otoku bio potpuno sam, bez osnovnih uvjeta za život, bez plaće i bez sigurnosti da će se njegov posao i životna situacija uopće riješiti.
- Nisam imao struju, nisam imao vodu, nisam imao gotovo ništa. Bilo je teško, pogotovo zato što sam punih osam mjeseci bio sam. Preživljavao sam i pokušavao se nekako snaći, ali nisam imao društvo ni prijatelje. Ljudi koji su dolazili pomagali su koliko su mogli, a puno mi je pomogla i policija. Dali su mi odjeću i druge stvari koje su mi trebale jer ja nisam imao ništa - prisjeća se.
Otok je bio daleko od svakodnevnog života na kopnu, a njegovi planovi za posao nisu se ostvarili onako kako mu je bilo obećano.
- Bio sam ostavljen od svih, pa i od tadašnjeg potencijalnog poslodavca, ORCO grupe, koja mi je obećala čuvarski posao. Na otok i mene su jednostavno zaboravili. Grad Šibenik i tadašnji gradonačelnik Ante Županović urgirali su da mi se uključi struja, a slali su mi i pakete s hranom. Pomorska policija mi je također puno pomagala. Da nije bilo tih ljudi, bilo bi mi puno teže - iskreno će.
Ivandić je tako preživio godine u kojima je Obonjan izgledao potpuno drugačije nego danas. Otok je prolazio kroz različite faze, mijenjali su se vlasnici i planovi, a Ivandić je ostajao.
U međuvremenu se promijenio i njegov život. Danas više nije sam kao nekada. Na otoku tijekom sezone boravi mnogo više ljudi, dolaze gosti iz različitih krajeva svijeta, organiziraju se koncerti i druga događanja, a dostupne su i službe koje prije nisu bile.
- Sada je drugačije. Ljeti dolaze ljudi, dolaze svojim brodovima, ima koncerata, filmova i svega. Ima i liječnik, hitna pomoć. Ljudi se vraćaju iz godine u godinu i to je dobro. Kada imaš društvo, lakše je - iskreno će.
A na pitanje sviđa li mu se kako Obonjan danas izgleda, nema puno dvojbe.
- Ovako treba biti. Nije lako napraviti sve to i nije uvijek bilo ovako. Danas je puno više života.
Mirko danas ima posao i brine se za čistoću na otoku, ima smještaj, hranu i redovnu plaću, a zimi, kada se broj ljudi na otoku smanji, više nije sam.
- Imam smještaj, obroke i redovnu plaću i meni je lijepo. Zimi nas tu bude desetak, tako da imam društvo. To je zimi posebno bitno jer su uvjeti na otoku tada surovi - govori nam.
Iako nema nikakvu službenu funkciju, Ivandić je na Obonjanu već odavno dobio svoj ‘mandat’. Gotovo svi ga znaju, a gdje god prođe, ljudi mu se javljaju. Nadimak ‘gradonačelnik’ toliko se udomaćio da je postao njegovo drugo ime.
- Ma tako su me prozvali. Valjda zato što sam toliko dugo ovdje. Svi me znaju, ja znam ljude koji dolaze, znam otok, znam što se događa. Nije to nikakva službena funkcija, naravno, ali ostalo je tako. Kad netko kaže ‘gradonačelnik’, svi znaju na koga misle - kaže kroz smijeh.
I doista, nakon 33 godine teško je pronaći osobu koja je toliko dugo povezana s Obonjanom. Ivandić je gledao kako se otok prazni i ponovno puni, kako se mijenjaju ljudi koji njime upravljaju i kako se mijenja način života.
On je, međutim, ostao konstanta.
Iako je Obonjan njegov dom, Ivandić nije potpuno odsječen od ostatka svijeta. Na kopno odlazi otprilike jednom mjesečno, najčešće u Šibenik.
- Idem u Šibenik svaki mjesec. Odem kada nešto trebam, vidim ljude i riješim što treba, ali onda se vratim. Ovdje živim. Sad sam već u nekim godinama i teško mi je zamisliti drugačiji život, onaj na kopnu. Ali tko zna. Možda će doći i to vrijeme, možda se vratim u Bosnu, gdje imam obiteljsku kuću.
Povratak u Bosnu nije potpuno isključen. Tamo su mu korijeni, ali Obonjan je mjesto na kojem je proveo najveći dio svog života.
- Trideset i tri godine sam ovdje. To je puno. Kad sam došao, bio sam mlađi i nisam razmišljao o tome koliko će dugo trajati. Onda prođe deset godina, pa dvadeset, pa više od trideset. I sada je to moj život. Ne mogu samo reći da ću otići i živjeti negdje drugdje. Netko tko dođe na nekoliko dana vidi more i lijepo vrijeme. Ja sam vidio i zimu, oluju, samoću i sve ono što dolazi s ovim životom. Ali čovjek se na sve navikne. Otok mi je postao dio života. Ne možeš nakon 33 godine samo reći da ćeš otići. Naravno, nikad ne znaš što će biti, ali zasad sam ovdje i dobro mi je - kaže.
Na pitanje što mu danas zapravo treba, odgovor je jednostavan.
- Danas mi ništa posebno ne treba. Imam smještaj, imam hranu, imam posao i ljude oko sebe. Hvala Bogu, sada nemam problema - kaže.
A onda, gotovo usput, kaže ono što možda najbolje objašnjava zašto je svih tih godina ostao upravo ondje.
‘Mir. Naviknuo sam na svoj mir.’
