Grupa podrške

Šibenčanke Petra i Iva otvoreno o depresiji: 'Izlječenje je na nama samima. Uz svu pomoć stručnjaka, najbitniji je rad na sebi'

Šibenik   |   Autor: Franka Zeljak   |   22.05.2022 u 10:41

  Iva Živković i Petra Mandić (privatni album)
Grupa podrške za sve koji se bore s depresijom, napadima panike i slično, koja u Šibeniku postoji zadnja tri mjeseca, osnovana je zahvaljujući Šibenčankama Petri Mandić i Ivi Živković. One su odlučile javno progovoriti o sve češćem problemu današnjice, o kojem se malo tko usudi, a kamoli prizna da boluje od tog ili sličnog stanja. Zahvaljujući ovim dvjema hrabrim ženama, njihova Grupa podrške broji sve više članova. Žene, ali i muškarci, neprestano im zahvaljuju što u Šibeniku sada postoji mjesto na koje mogu otići i pričati o svojim problemima.

Petra i Iva su…

Petra: Majka četverogodišnjaka, volim umjetnost, knjige, glazbu te često pišem, a i to mi dođe kao nekakva vrsta terapije. Završila sam Visoku školu za Turistički menadžment u Šibeniku te radim kao stručna savjetnica u NP Krka. Nedavno sam završila prvu godinu CIR-a za tjelesno orijentiranu psihoterapiju.

Iva: Mama troje djece, supruga... Premda sam završila Ekonomski fakultet u Splitu oduvijek me privlačilo pisanje i čitanje, tako da i danas svaki slobodni trenutak iskoristim za dobro štivo. Petru poznajem još iz srednje škole jer smo ista generacija, a igrom slučaja radimo za istog poslodavca. Ali, nismo bile bliske do osnivanja Grupe podrške.

Kad ste postale svjesne da se nešto s vama događa, da se borite s depresijom i da trebate pomoć?

Iva: Prvi put sam se počela osjećati loše prije četiri godine. Bio je to fizički naporan dio mog života. Najmlađi sin je imao godinu i pol, i bila sam na porodiljnom, a stariji su također trebali svoju mamu... Kako imam muža pomorca, moja prva depresivna epizoda se dogodila kad se muž vratio s broda, dakle, osjećala sam da se sad "mogu raspasti" jer će on preuzeti brigu o svima. To je bio užasno težak period, nesanica, gubitak kilograma, izolacija od prijatelja i društvenog života - sve školski simptomi depresije. Kad sam došla do najniže točke i shvatila da moram potražiti pomoć otišla sam psihijatru i krenula na psihoterapiju kod divne terapeutkinja Sandre Šupe. Prepisan mi je antidepresiv koji dugo iz straha nisam željela piti, međutim, shvatila sam da nemam što izgubiti. I bitno je znati da su lijekovi tu da pomognu, jer je nekad kemija mozga toliko poremećena da vam treba pomoć lijekova. Treba vjerovati stručnjacima.

Petra: Nisam ništa znala o poremećajima takvog tipa npr. anksiozni poremećaji, napadi panike, depresija ili bilo što drugo. Meni je to bio tamo neki svijet, totalno nepoznat. Prvi anksiozni napad mi se dogodio večer prije carskog reza na rodilištu u šibenskoj bolnici. Tada sam to prepisala strahu od operacije. Ali, strah je bio toliko velik, jak, da sam osjećala da mi je zarobio cijelo tijelo, srce mi se uzlupalo i tlak mi je bio visok. Nisam mogla spavati, a imala sam osjećaj da propadam u crnu rupu. Stalo je na kratko te se ponovilo par dana nakon rođenja sina. Opet se pojavio ogroman strah, iracionalne misli koje nisam mogla kontrolirati, totalni mrak i crnilo u kojem mi se pojavljivalo pitanje smisla života. Totalno beznađe, opsjednutost sa smrću, izostanak bilo koje pozitivne emocije… Odmah sam znala da nisam dobro i po izlasku iz bolnice sam ugovorila termin kod psihoterapeutkinje. Mogu slobodno reci da mi je ona spasila život.

U kakvoj ste fazi sada? Imate li situaciju pod kontrolom?

Petra: Naučila sam da život nije ravna crta i nikad neće biti te da su dna koja dotaknemo itekako ljekovita jer u njima gradimo svoj kapacitet da se nosimo s „lošim“ stvarima koje nam se događaju. Što jači kapacitet imate, kao da ste u stanju i veće 'oluje' preplivati. Izgradila sam neki svoj unutarnji kapacitet i kompas koji mi pokazuje u kojem smjeru moram ići.

Iva: Sada se osjećam dobro, zapravo izvrsno. U dogovoru sa psihijatricom smanjila sam dozu antidepresiva, smetnje više ne osjećam ali ne znači da neću nikad. Bitno je znati da se moje stanje, depresija, javlja u epizodama. Bude perioda kad ste dobro pa vas onda nešto opet gurne dolje. Ali, sad već znam prepoznati, djelovati i truditi se. Izlječenje je velikim dijelom na nama samima, uz svu pomoć stručnjaka i okoline, najbitniji je rad na sebi.

Koliko vam takvo stanje otežava normalno funkcioniranje u poslu, s obitelji ili općenito u životu?

Iva: Kad sam u epizodi, teško funkcioniram. Najmanje aktivnosti, makar bile i osobna higijena primjerice tuširanje, zahtijevaju užasan napor. Ima dana kad ne želite izaći iz kreveta. Na poslu sam funkcionirala, ali su svi vidjeli da to nisam ja jer sam se prilično osamila. S djecom je najteže, najstarija kćer zna, s njom otvoreno pričam. Ali, sinovima je teško objasniti, mali su. I tu je vrlo važno da imate razumijevanja za sebe, mene bi znala pojesti krivnja jer im ne dajem šta trebam. Ali to je bolest, i morate biti blagi prema sebi. Najbolji savjet mi je dala moja psihoterapeutkinja: ako se danas ne osjećaš dovoljno dobro da izađeš iz kreveta, ostani u njemu. Naravno da kad-tad moraš krenuti, i to je najteži dio depresije. Voljni moment, kojeg nema, moraš stvoriti. Na silu, na silu. Nekad ne ide nego tako.

Petra: Znam reći da je depresija čak nešto dobro što mi se u životu dogodilo, jer me naučila da imam pravo na odmor. Tip sam osobe koja se nikad nije izležavala na kauču, a neprestane obaveze dovode to 'burn outa' i nisam znala napraviti pauzu nego sam uvijek davala sve od sebe. Ustvari me bilo i sram odmoriti i ne raditi ništa. Pogotovo ispred djeteta. Htjela sam ga naučiti i pokazati mu zapravo kako mogu sve i da za sve imam energije. I onda se dogodi depresija. Bilo mi se teško predati tom stanju, ali što više odbijamo to ona postaje jača. To se i meni dogodilo. Dugo sam to ignorirala dok me nije toliko obuzela depresija, da sam doslovno pala na dno. Tada me moja psihoterapeutkinja zamolila da odem kod psihijatra i počnem s farmakoterapijom. Još uvijek učim da ne moram sve odmah i da imam pravo na pauzu.

Koliko je važna podrška/razumijevanje okoline?

Petra: Najbitnija! Bez toga nema iscjeljenja. Važna je zajednica, ljudi, podrška, razumijevanje… Sve su to stvari koje nam pružaju mogućnost iscjeljenja. Depresija je jača i mračnija kad je čuvamo za sebe. Ljudi se izgube u svojim tamama. Dođe do promijene svijesti, kao da se ugasi racionalni dio našeg mozga. Od izuzetne je važnosti imati barem jednu osobu u svom životu koja će vas razumjeti, ne osuđivati i pružiti vam podršku, a nekad vas i doslovno uzeti za ruku i izvesti na bilo kakvu aktivnost samo da se pomaknete iz tog blata u kojem se koprcate.

Iva: Podrška okoline je jako važna. Imam divnog muža, sjajnu obitelj koja je bila uz mene iako često nije razumjela. Bili su tu kad sam ih trebala, ali i njima treba pomoć kako bi razumjeli s čim se borimo. I prijatelji su važni, a za moje probleme su u startu znale samo dvije najbolje prijateljice. Sram je u našoj okolini još uvijek prevladavajuća emocija kad se susrećemo s problemima mentalnog zdravlja.

Kako je došlo do ideje za Grupu podrške?

Iva: Grupa je nastala spontano. Zapravo pokretač je bio jedan predivan Petrin status na Facebooku u kojem se 'ogolila' i ja sam se javila komentarom da je razumijem i da sam i ja s manjkom serotonina. Riječ po riječ, Petra je zapravo došla s idejom da zajednički osnujemo grupu u kojoj bi ljudi sa sličnim problemima mogli podijeliti svoj teret. I tako smo krenule... Moram napomenuti da sam prije održavanja prve grupe otišla u Split na grupu podrške udruge Feniks koja se već niz godina bavi problemima mentalnog zdravlja, čisto da vidim kako to izgleda i da dobijem smjernice za rad. Kad sam prisustvovala toj grupi znala sam da je to to, grupna dinamika je sjajna stvar.

Petra: Moj post na Facebooku koji se isto odnosio na depresiju je bio ključan. Iva je komentirala kako je ona još jedna kolegica s nedostatkom serotonina i tako je sve počelo…

Koliko grupa broji ljudi i što mislite, što imate zajedničko, osim problema s kojima se nosite?

Petra: U grupi nas ima 10-ak, zasada. Rekla bih da nam je zajedničko to što smo svi krvavi ispod kože. Nije važno ima li tko dijagnozu, jer ima ljudi na grupi i bez dijagnoze, ali smo svi nekako postali umorni od ganjanja savršenog života. Bit grupe je ogoliti se. Skinuti svoje oklope i pokazati ono što je ispod. A to je često, u većini slučajeva 'samo' potreba za ljubavlju, pripadanjem i podrškom.

Iva: Većini ljudi je Grupa donijela olakšanje i dolaze redovito. Nikad neću zaboraviti kako su mi nakon prvog sastanka dvije žene napisale poruku da su spavale kao bebe iza grupe, prvi put nakon dugo vremena. Jednostavno kad istresete svoj emotivni teret pred nekim tko vas sluša i ne osuđuje, samo to je terapija. Iako mi nismo terapeutska grupa. Profili polaznika su različiti, neki od nas se bore s problemima mentalnog zdravlja, a neki samo prolaze težak period života i treba im podrška (bolest, djeca s problemima u razvoju, razvodi, obiteljsko nasilje). Ono što se da primijetiti je da su to visoko inteligentni i samosvjesni ljudi. Treba velika hrabrost za doći na grupu, nije to mali korak.

Gdje se točno ljudi mogu obratiti za pomoć? Planirate li zvati u 'posjet' stručnjake koji bi mogli dati još koji savjet polaznicima?

Iva: Svaki četvrtak smo u Narančastoj zgradi od 18 do 20 sati. Ljudi se mogu, ali ne moraju najaviti. Imamo i Facebook grupu preko koje se čujemo i dijelimo neke zanimljive materijale za koje mislimo da pomažu. Uvijek se mogu javiti ili meni ili Petri putem Facebooka, tko ga nema može na mail iva.ninic@gmail.com ili pmandic03@gmail.com. Planiramo gostovanja stručnjaka, terapeuta iz Šibenika, predstavljanje terapijskih pravaca, jer terapijskih škola ima puno i teško je znati odabrati koja je za tebe i tvoj problem. Iako osobno mislim da je odnos s terapeutom na prvom mjestu. Ako vam osoba "legne", onda je sve lakše.

Petra: Iva i ja nastojimo svima biti na raspolaganju za dijeljenje bilo kakvih informacija te smo i dostupne u Facebook grupi. Imamo dosta planova, ali smo naučile ići korak po korak. Nigdje nam se ne zuri.

Što kad vam netko kaže da ga je sram ili strah govoriti o tome ispred nepoznatih osoba?

Iva: Obično se svi predstavljamo kad imamo novog člana. Dovoljno je reći par crtica o sebi, naravno da ukoliko se ne osjećate spremni otvoriti da i to poštujemo. Nikog se ne prisiljava na ništa. Ujedno je jedno od važnijih pravila privatnost, dakle, što kažemo na grupi ostaje na grupi. Mali smo grad, ljude je često sram pričati pred drugima. Ali, obzirom da svi istresamo svoje prljave ladice, nadam se da taj odnos uzajamnosti ljudi poštuju. Ujedno, jedno od bitnih pravila je da ne dijelimo savjete, tj. pričamo samo iz svog ja. Meni je pomoglo, ja se osjećam, ja mislim... Ne pametujemo jedni drugima. Potpora prije svega.

Petra: Ja prva, koja vodim grupu imam užasan strah govoriti ispred ljudi i dijeliti svoju intimu na taj način. Nemam problem s tim da slušam i da budem tu za druge, ali za sebe tražit podršku ne mogu, jer me sram. Sad su me ostali već prokužili pa me uvijek drže na 'nišanu' i prate u kakvom sam stanju te imam li što za podijeliti ili ne. Ali da, kad nosite neku svoju bol, čin je hrabrosti i snage iznijeti je i pokazati ispred drugih

Što biste preporučile/savjetovale osobama koje se bore s depresijom, anksioznošću, napadima panike…

Iva: Poručila bi svima koji se bore s problemima mentalnog zdravlja da budu blagi prema sebi. Da se vole. Da traže pomoć ako misle da im treba i da se toga ne srame. Da nam se obrate jer je lakše zajedno. Da nisu sami. I da se bore.

Petra: Iz svog iskustva bih rekla da se ne zatvaraju, nego da se pokažu. Depresija ne voli svijetlo, ona na njemu postaje slabija. Pričajte o njoj svojim bližnjima i dijelite koliko vam je nekad teško. Dođite na grupu među nepoznate ili poznate ljude (ipak živimo u malom Šibeniku) i pokažite s čim se nosite. Ne morate sami, priroda to tako nije zamislila. Tražite pomoć sa svih strana. Ne možete sami, a i ne trebate. Kad vas je zadnji put netko baš jako i iskreno zagrlio? Kad ste se isplakali zadnji put na tuđem ramenu? Podijelili svoje strahove i boli s drugom osobom? Odnos je taj koji liječi - siguran i podržavajući odnos!

 

Podijeli:        

// PROMO