U moje vrime...

Šibenska ‘izgubljena generacija’ i ratovi kvartova: 'Tu je znalo biti na stotine dice i nitko nije suv doša doma. Opsadno stanje'

Šibenik   |   Autor: Valerio Baranović   |   22.06.2022 u 12:20

  Ilustracija/Valerio Baranović/ŠibenikIN
Djeca koja su se jučer kod česme na Starom pazaru polijevala balonima napunjenima vodom i mokra su od glave do pete podsjetila su me na poslijeratne godine, negdje otprilike sve do 2005., dok su se s prozora zgrada na Baldekinu čule majke koje viču imena djece da bi nakon cijelog dana na ulici došla doma, većinom prljava i s pokojom mrljom krvi na odjeći, što u to doba nije bila nikakva drama, kao što bi bila u 2022. godini.

Riječ je o generaciji koja je danas u svojim tridesetim godinama, neki bi rekli izgubljenoj generaciji koja je dio ranog djetinjstva provela u skloništima, a sjećanja na jednog od roditelja iz tog doba imaju preko fotografija u vojnim uniformama. 

Bili smo sretni, iako je dio nas sjećanja potisnuo jer tako je lakše, ipak su nas, htjeli mi to priznati ili ne, odgajali roditelji, kako je Dino Pešut napisao u romanu ‘Poderana koljena’, čije su nade shrvane lažnim obećanjima koktela nacionalizma i kapitalizma pa smo na kraju često sami sebe odgajali na ulici. 

‘Generacija optužena za razmaženost kao i svaka druga, ali produženog puberteta, više zbog ekonomije nego nekih svojih odabira, generacija kojoj je preostao internet, igračka iz djetinjstva s kojom je rasla, kojem su oni svi bili testna skupina, prostor želje i žudnje. Fragilna je to generacija koja je da bi se zaštitila od života, uspjela sve zakomplicirati’, napisao je Pešut i moram priznati da se prepoznajem u tome.

Ipak, nije sve bilo tako crno, a baš su me na to podsjetila djeca s početka ovog teksta koja su me ubacila u vremeplov i odjednom sam se našao u ulici Petra Preradovića kod bolnice, poviše ‘baraka’ ili ‘bilih zgrada’, ovisi kako ih je tko zvao, na ‘bilom putu’, za koji sam skroz zaboravio da nije uvijek bio asfaltiran. Bio je pun rupa, lokvi veličinom bližih manjem bazenu, a služila nam je kao poligon za ratove vodenim balonima između dijelova kvarta. 

Ja sam bio Česmar, naravno, jer smo imali česmu na kojoj smo mogli puniti balone i spremiti se za rat protiv Marsovaca koji su nam bili glavni ‘neprijatelji’. Bilo bi nas tu vjerojatno između 20 i 40, i uživali smo u svakom balonu od kojeg zazvoni glava, svakom zalutalom kamenu, posjekotini i ponekad batinama kad bi se vratili doma izgledom potpuno dehumanizirani, kao da smo se vratili s prave bojišnice. 

Trajalo je to sve do 8. razreda i upisa u srednju školu, a ne sjećam se da sam nakon toga čuo da je opet bio kakav ‘vodeni rat’. 

Vodeni ratovi

Naravno, nije tako bilo samo na Baldekinu pa sam tražio pomoć čitatelja ŠibenIN-a i upitao ih za koji su se oni kvart, zgradu ili dio kvarta ‘borili’, a po odgovorima, i oni su uskočili u vremeplov.

Dakle, Česma protiv Marsa, Njegošev protiv Vidika, Crveni protiv Plavog nebodera, Gornje protiv Donjih Ražina, Varoš protiv Građe na Tanaji, Šubićevac protiv Meteriza, gornja protiv donje Gorice, Plišac protiv Drage, Varoš protiv Škopinca, treća bila zgrada na Baldekinu protiv druge, druga protiv prve, Miminac protiv Šantićeve, Baldekin protiv Mažurice, to su neke od bitaka koje ste napisali.
Osim kvartova, zanimljive su anegdote i ono čega se ljudi sjećaju, a neke izdvajamo u nastavku.

‘Samo kamenjima, čepovkama i pljucama, plavaši protiv crvendaša, Republika Šubićevac!’

‘Baldekin protiv svih. Svi su tili osvojit našu kuću di je danas spomen park.’

‘Gornja i donja Gorica. Donja uvik jaća bila.’

‘Uglavnom, Varoš je bio baš jak.’

‘Plišac, mi smo samo gađali sve šta su prolazili il išli na bus.’

‘Vidici - Njegošev. Špašavala ih je ona padina kod vrtića. Ajme kad se sitin. Bože mili tu je znalo biti na stotine dice i nitko nije suv doša doma hahaha. Opsadno stanje. Smećarnice zaključane, osim onih čiji su roditelji ostavili ključe doma.’

‘A ko je živija na vrh zgrade, taj je bija na konju! Kako bi ih skidali s tarace!’

‘Tribali bi mi napravit pokaznu vježbu za nove naraštaje. Da se okupimo kao nekad i zalijemo kvartove. Stres free.’

‘Baldekin kontra Mažurice,ali ne vodom već stinama i uvik je par njih islo kući razbivene glave.’

Bio je to dio povijesti odrastanja ‘izgubljene generacije’, koja se, možda još uvijek pronalazi, ali svaki ožiljak na glavama i prijateljstva koja ne stare, ostaju kao svjedok poslijeratne povijesti jedne generacije. Vidjevši jučer djecu na Starom pazaru, siguran sam da bi i oni voljeli da su više na ulici, rade logore i viču na majke 'neću kući, pusti me još pola sata!'

Podijeli: