Kandidatkinja za Šibensku grandecu

Sineva Jurković, udruga Šibenske promenade: 'Šibenčani trebaju promovirati svoju baštinu i pokazati svijetu zašto su posebni'

Šibenik   |   Autor: Franka Zeljak   |   27.01.2022 u 11:00

Predsjednica Kulturne udruge Šibenske promenade Sineva Jurković druga je po redu kandidatkinja koja je ušla u uži izbor za ovogodišnju Šibensku grandecu.

Cijeli svoj radni vijek Sineva Jurković je provela kao pravnica u Uredu države uprave kao upravni savjetnik. Priznaje da je to bio posao u kojem nije uživala, a ono čemu se posvetila zadnjih godina je pisanje priča što ju je na kraju potaknulo da ode u mirovinu.

- Obožavam šibensku baštinu, povijest i folklor, pa sam došla na ideju da osnujem Kulturnu udrugu Šibenske promenade s namjerom da očuvamo naše vrijednosti kao i stari šibenski rječnik i govor. Osnivajući udrugu imala sam velike planove i željela sam u Šibeniku obnoviti plesnu kulturu koja je nekad postojala u nas. Ideja je bila da skupimo mlade ljude, djecu od sedam godina pa na dalje, da ih naučimo i prenesemo im tu ljubav prema folkloru. Da nauče „Mutavo kolo“, šibenske stare riči, a zapravo da ih podučimo svemu što smo mi i naši stari prije njegovali kako se to ne bi zaboravilo – pojasnila je Sineva svoje ideje.

Smatra da, bez obzira što je naš grad predivan i ima prekrasne građevine, nije sve u tim zidovima i kamenu, jer sve se to može porušiti i ponovno rekonstruirati, ali za naša nematerijalna blaga se moramo dobro potruditi da ih sačuvamo i prenesemo djeci.

- Identitet jednog grada je, ne samo Šibenika, puno toga, a naročito kultura i umjetnost. Ni Pariz nije poznat samo po Eiffelovom tornju, nego i zbog svoje kulture i umjetnosti. Tako mislim da i mi Šibenčani trebamo promovirati naš grad, kulturu i baštinu i sve ono što nas odvaja od drugih te pokazati svijetu zašto smo posebni – kaže predsjednica udruge Šibenske promenade koja je osnovana u srpnju 2019. godine.

Mišljenja je da bi se sve kulturne udruge trebale bolje organizirati i ujediniti pod jednom „šibenskom kapom“.

- Da radimo zajedno, za isti cilj! Bilo bi dobro da imamo jedan prostor u Šibeniku u kojem bi se ljudi nalazili, obavljali nekakve umjetničke djelatnosti, a naročito bih voljela vratiti tu kulturu plesanja u naš grad. Tu kuću bih nazvala „Šibenska kuća“ ili „Kuća šibenske baštine“ i tako bi s raznim organiziranim događanjima njegovali svoj identitet. Sjetim se što je Winston Churchill rekao kada je trebalo namaknuti sredstva u vrijeme rata. Netko mu je kazao da sredstva uzme iz fonda za kulturu i prebaci u fond za obranu, a on mu je na to odgovorio „pa za što se onda borimo ako ćemo našu kulturu oštetiti“ – predočila nam je Sineva važnost njegovanja tradicije.

Spojila bi ona u toj kući tri generacije. Najmlađe bi učili našoj baštini, stariji bi mogli čitati novine, jer oni ne vole preturati po mobitelima u potrazi za vijestima, igrati na trešetu i briškulu, organizirati turnire… Curice bi učile šiti šibenske nošnje za male lutkice, ali svi, baš svi kaže Sineva, bi morali naučiti „Mutavo kolo“ prije valcera za maturalni ples. Bolje je da nešto uče raditi s rukama, nauče i naprave nešto korisno, nego da po cijele dane gledaju u mobitele.

- Žene bi pripremale neka stara šibenska jela, u smislu da bi napravili neka događanja kao što je bila Fritulada. Bilo bi zaista za svakoga po nešto. Srednja generacija 40-50 godina bi imali svoje plesnjake subotom, disko ili bal, tematski, jednom rock'n'roll, pa sentiše…

To bi nas povezalo, a sve bi to uredili u starom šibenskom stilu, sa starim ormarima, kredencama, starim posuđem, lavelon, pa staro peglo na paru bi stajalo sa strane negdje, singerice kojima se prije šilo. Ali, ma znate šta, sve se to da napraviti. Vidjela sam gdje planiraju staviti turski šator. Ako može turski šator, što ne bi mogla biti negdje i „Šibenska kuća“. Taj šator neka bude za turiste, a naša „Kuća“ za sve sugrađane i na naš ponos – pojasnila je.

Ona je „Šibensku kuću“ zamislila nešto kao „Klub Šibenčana“, ali u Šibeniku, ali problem stiže kad je u pitanju lokacija i prostor u kojem bi to sve bilo osmišljeno. Bila je već u Gradskoj upravi, a tamo kažu da prostora nema.

Članica je i Kulturne udruge Šibenske šuštine, ali priznaje da su mladi sve manje zainteresirani za ples. Postojale su nekad i Šuštinice, no kako je ta jedna generacije odrasla i otišla dalje u srednju školu ili na fakultet, nova djeca nisu došla i tako su se postepeno ugasile.

- Današnja su djeca više usmjerena sportu. Kao tajnica u Šuštinama išla sam obilaziti škole u potrazi za djecom koja bi nam bila voljna pristupiti, ali odaziv je bio loš. A da ne govorimo o muškima koji bi plesali! Njih je opet nemoguće naći. Svugdje ima muških u folkloru osim u Šibeniku, to je normalno za sve osim za nas.

Sjetim se hotela Krke prije 40-ak godina i kako se tamo stalno plesalo. Slušala bih tu glazbu i mislila se kad ću ja više ostarjeti da mogu ići plesati u Krku, ali evo ja ostarjela, a plesa i Krke nigdje – priznaje nam.

Sineva Jurković kaže da je kasno otkrila svoju ljubav prema pričama i pisanju, ali i pjesme joj čini se idu, napisala ih je 15-ak za klapu, a najdraža joj je „Kamena kolinka“ s kojom je pobijedila na natječaju 2016. godine u časopisu Volim Šibenik. A pjesma je nastala puno prije, kad je Sineva odlazila u Zagreb i potajno patila za Šibenikom.

Priznaje kako nije bila svjesna u kolikoj mjeri gaji ljubav prema gradu, šibenskoj baštini, starim običajima, a najviše je utjecaja imala pokojna baka koja je odgajala svojih sedam unuka i uvijek im govorila u poslovicama. Ipak, sve se nekako zakotrljalo kad je njezina kćer, profesorica engleskog u Kninu, pripremala predstavu za dramsku grupu s kojom joj je Sineva pomogla.

Radi ona i s umirovljenicima, vodi dramsku sekciju te uigravaju predstavu po predlošku Duške Krnić.

Napravila je i četiri predstave od kojih za predstavu „Lipo prije sto“ dobila dvije nagrade na Festivalu kazališnih amatera, jednu za režiju, jednu za očuvanje baštine. Ostale su spremne za realizaciju, ali sve ovisi koliko će situacija s koronavirusom dozvoliti daljnji rad.

- Za ovu predstavu „Lipo prije sto“ smo od prosudbene komisije dobili, kao i svi, konstruktivne kritike, ali rekli su da je predstava u tom nastojanju da sačuva baštinu i ljepotu kraja mogla biti brand te su nas savjetovali da odemo u našu lokalnu samoupravu te zatražimo sredstva da budemo kao turistička atrakcija i brend naše županije – priča nam.

Nagradu koju dodjeljuje Hrvatski sabor kulture na Susretu zavičajnih književnika, dobila je 2021. godine za tekst predstave čiju je radnju smjestila u Unešić.

- Poanta je tog natječaja pisanje na svom zavičajnom jeziku. Krenula sam put Zagore, smatrajući da sam u Drnišu, gdje sam radila oko godinu dana, savladala njihov govor i da ću moći pisati na način kako oni govore. Naravno da nisam, pa sam radnju prebacila u Unešić, gdje na selu muž i žena imaju kći staru curu, a kako je starih cura puno selo i samo jedan stari momak, treba to nekako spojiti. I sad je komedija i zato šta oni imaju sina, koji je otišao studirati u Zagreb i tamo se zaljubio i oženio Zagrepčanku. Idu oni do ćaće u selo na janjetinu, a kad ju je on vidija... em je plava bila, dakle, doveo mu je u kuću biku – tako su se plavuše onda zvale, em je bila veganka. Crnke su bolje kotirale. Bože, ne zna se što je veća sramota, to što je plavuša ili što svekar peče janjetinu, a nevista ne jede meso. Tako kroz cijelu predstavu neke rasprave oko ćaće i neviste, a ipak na kraju sve završi vjenčanjem – ispričala je.

Ova kandidatura za Šibensku grandecu joj mnogo znači.

- Ostala sam bez teksta. Sretna sam i počašćena, ali ne mislim da sam sad nešto posebno napravila za našu sredinu. Ali znam koliko radim, koliko jesam i koliko toga planiram napraviti da bi nam svima bilo ljepše tu. Sad imam i moralnu obavezu da to sve i ostvarim.

Mislim da bi već sutra Gradska uprava morala obratiti pažnju na sve kandidirane žene, jer ako nešto i ne uspiju materijalno izraditi, barem tu ljubav prema svojoj baštini i prema djeci koja će sutra stasati i nastaviti taj rad i trud, trebali to malo više uzeti u obzir – zaključila je.

 

Podijeli:        

// PROMO