Imaš vijest?
Imaš informaciju iz prve ruke, fotografiju, video, dobru ideju ili te nešto muči?
PODIJELI S NAMA!Šibenske urbane predaje
Svakih 20 godina 'pojavljuje' se na Meterizama: Je li 2026. godina povratka legende o vukodlaku?
Prije dvadeset godina stanovnike Meteriza, ali i cijelog Šibenika uznemirila je priča o pojavi stvorenja koje su opisivali kao vukodlaka. Govorilo se o velikom biću crne guste dlake koje je ispuštalo zastrašujuće zvukove, a neki su ga povezivali i sa Sotonom. Policijska istraga nije pronašla nikakav trag, a priča je ostala jedna od najpoznatijih šibenskih urbanih predaja. O tome kako nastaju ovakve priče i zašto se zadržavaju među ljudima razgovarali smo s etnologinjom Sandrom Barešin.
Kako objašnjava Barešin, slučaj s Meteriza zanimljiv je prvenstveno kao primjer urbane predaje i načina na koji zajednica tumači neobične pojave.
- Važnije je promatrati kako i zašto su ljudi određeni događaj interpretirali na taj način u određenom trenutku, nego raspravljati o tome je li takvo biće doista postojalo. Možemo reći da su predaje odraz kolektivnih strahova, iskustava i kulturne memorije zajednice. Etnologija ne polazi od pitanja postoje li nadnaravna bića, nego istražuje zašto su ljudi u njih vjerovali, kako su ta vjerovanja nastajala i kakvu su ulogu imala u životu zajednice – ističe Barešin.
Prisjećajući se opisa koje su stanovnici tada davali, od crne dlake i neobičnih zvukova do osjećaja straha koji se širio među ljudima, Barešin pojašnjava da se takvi motivi samo djelomično podudaraju sa starim predodžbama o tzv. kodlacima i drugim nadnaravnim bićima.
- U dalmatinskim vjerovanjima kodlak se najčešće opisuje kao nemirni pokojnik koji se vraća među žive, a ne kao čovjek-vuk kakvog poznajemo iz popularne kulture. Zbog toga se opisi s Meteriza samo djelomično podudaraju s tradicijskim predajama. Motivi tame, noći, neobičnih zvukova i straha ipak su česti elementi narodnih vjerovanja - navodi.
Dodaje kako su pojedini stanovnici tada viđeno biće povezivali sa Sotonom, no takva tumačenja više pripadaju osobnim interpretacijama nego tradicionalnim vjerovanjima o kodlacima.
Zanimljivo je i da su se slične priče na Meterizama pojavljivale kroz različita razdoblja, pa su se spominjale godine 1966., 1986. i 2006. godina, dakle svaka s razmakom od 20 godina. Ipak, Barešin ne smatra da iza tih vremenskih razmaka postoji nešto nadnaravno.
- Vjerojatnije je riječ o načinu na koji se određeni narativi obnavljaju i prilagođavaju novim okolnostima. Kada se dogodi nešto neobično ili teško objašnjivo, zajednica često poseže za već poznatim motivima i pričama. Upravo zahvaljujući toj sposobnosti prilagodbe predaje mogu opstati desetljećima i prenositi se s generacije na generaciju – objašnjava nam.
Nakon što policijska istraga 2006. godine nije pronašla nikakav trag vukodlaka ni vampira, pojavila se teorija da je možda riječ bila o vepru. Takve situacije nisu neobične kada se stvarni događaj pretvori u legendu.
- Mnoge narodne predaje imaju ishodište u stvarnom događaju, neobičnoj pojavi ili susretu sa životinjom, no tijekom prepričavanja priča dobiva nova značenja, simbole, a ponekad i preuveličavanja. S vremenom sama priča postaje važan dio kolektivnog sjećanja zajednice, neovisno o tome što je bio njezin stvarni povod - kaže Barešin.
Upravo zbog toga, dodaje, etnologiju ne zanima samo što se dogodilo, nego i kako su ljudi o tome govorili te što je ta priča značila za lokalnu zajednicu. Meterize su tako postali jedan od najpoznatijih primjera šibenske urbane predaje, ali nisu jedina takva priča na ovom području. Šibensko područje bogato je predajama o morama, vješticama, vilama i različitim neobjašnjivim pojavama koje su se prenosile među stanovnicima.
Kao jednu od najzanimljivijih priča Barešin izdvaja onu o šibenskim ‘vješticama’ Mrni i Dobri, majci i kćeri.
- Njihova priča svjedoči o tome kako su se žene, koje su na neki način odudarale od društvenih normi ili su zbog različitih okolnosti bile na margini zajednice, često povezivale s nadnaravnim moćima. Takve predaje ne govore samo o vjerovanjima u vještice, nego i o društvenim odnosima, strahovima i mehanizmima isključivanja unutar zajednice - ističe.
Priče o kodlacima i drugim nadnaravnim bićima, kaže Barešin, često su služile kao način objašnjavanja bolesti, smrti, neobičnih događaja ili strahova koje ljudi nisu mogli racionalno objasniti. Istodobno su imale i društvenu funkciju jer su upozoravale na određena ponašanja, učvršćivale zajedničke vrijednosti i pridonosile stvaranju lokalnog identiteta.
Kada se usporede stare priče o kodlacima iz vremena Kandijskog rata s navodnom pojavom ‘vukodlaka’ na Meterizama 2006. godine, mogu se pronaći brojni zajednički motivi.
- Iako ih dijeli nekoliko stoljeća, obje priče dijele niz zajedničkih motiva karakterističnih za narodnu predaju. U središtu se nalazi pojava nepoznatog bića koje izaziva kolektivni strah i potiče širenje priča među stanovnicima. Zajednica nastoji neobjašnjivu pojavu protumačiti oslanjajući se na postojeće kulturne obrasce i vjerovanja - zaključuje Barešin.
Za kraj dodaje kako se mijenjaju okolnosti i način pripovijedanja, ali ljudska potreba da nepoznatom pridaju značenje ostaje ista.