OBJAVA: 28.03.2020, 08:21h   •   IZMJENA: 28.03.2020, 10:38h   komentara   •     ISPIŠI

Ivo Glavaš: Kolumna specijal

Zaštitimo se, jer nitko nema slobodu da ugrožava zdravlje drugoga!


  Ilustracija/ Pixabay Zaštitimo se, jer nitko nema slobodu da ugrožava zdravlje drugoga!
PIŠE Ivo Glavaš
28.03.2020, 08:21h

“Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.” To su početne rečenice Američke deklaracije o neovisnosti potvrđene u Kongresu 4. srpnja 1776. godine.

 

 

 

Ljudska sloboda u epskim trenucima američkog otpora Britanskoj Monarhiji činila se tada bezgraničnom. Ali je li baš tako? Imamo li pravo zbog svoje slobode napraviti ili propustiti napraviti baš sve što poželimo? Pitanja su to koja muče svakog pojedinca i društvo, ne samo u svakodnevnim životnim situacijama, nego posebice u trenucima dubokih kriza kao što je ova s pandemijom opasnog virusa. Imamo li pravo svojim postupcima ugroziti drugo ljudsko biće, vodeći se samo svojom sebičnom težnjom za slobodom?

 

Nemamo, naravno. Naša sloboda staje na jasnoj granici, a to je granica slobode drugog ljudskog bića i njegovog prava na slobodan, sretan i zdrav život. Točno tako stoji u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina usvojenoj od francuske Ustavotvorne skupštine 26. kolovoza 1789. godine: “Sloboda se sastoji od nečinjenja bilo čega što šteti drugima: stoga, ostvarivanje prirodnih prava svakog čovjeka ima samo one granice koje drugim članovima društva osiguravaju plod tih istih prava. Te se granice mogu utvrditi samo zakonom.”

Od vremena američke i francuske deklaracije svijet više nije isto mjesto. Svi ljudi postaju ono što jesu: jednaki po rođenju i pravima. Pojavile su se prve velike demokratske države, a svijet je prošao kroz dva globalna rata koja su iz temelja uzdrmala ideju o demokratskoj vladavini naroda. Pojavile su se totalitarne alternative, fašizam i komunizam. Nastale su kao izraz krize demokratskog poretka, krize u koju svaka demokracije može upasti, kad ljudi povjeruju u nešto sasvim suprotno od svoje slobode – u moć apsolutne državne kontrole. Kriza je najgori trenutak. Kriza je trenutak u kojem svako društvo ispituje čvrstoću svojih temelja, a svaki pojedinac počinje sumnjati u osnovne postavke ljudskih prava. Pojavljuju se različiti prijedlozi: od onih da je zemlja ravna ploča i da se ne trebamo cijepiti, do onih da samo čvrsta ruka može riješiti krizne situacije. U krizi najednom kao da prestajemo vjerovati u moć demokratskog društva, moć istine, moć znanosti i moć slobodnog tiska. Skloniji smo vjerovati u proročanstva, astrologiju i dolazak Mesije.

 

Doista, demokratsko društvo ponekad je konfuzija podataka, konfuzija postupaka i konfuzija ideja. Barem tako mislimo kad nas pogodi kriza, u trenucima dok je svaki pojedinac duboko sa svojim mislima i svojom obitelji. Doista, demokratsko društvo ne može pronaći odgovore na osnovna ljudska pitanja o životu i smrti. Jer odgovori na ta pitanja ne postoje ni u nama, ni u društvu oko nas. To nisu pitanja na koja odgovore daje bilo koje društveno uređenje, niti su pitanja na koja neko društvo ili pogled na svijet ima monopol. Ali demokratsko društvo daje najbolji i jedini okvir u kojem svaki pojedinac, kako kaže Američka deklaracija o neovisnosti, može ostvariti svoj život, slobodu i težnju za srećom. Naravno, pazeći da pritom ne ugrožava onog drugog.

 

Zato se zamislimo na trenutak jesmo li učinili baš sve da opasnim virusom ne zarazimo svoje bližnje ili bilo kojeg drugog građanina? Jesmo li učinili baš sve da nitko zbog naših ležernih i nepromišljenih postupaka ne završi u bolnici u borbi za život? Mislimo li da smo sami na svijetu? Mislimo li da je naš sebični interes jedino što je vrijedno življenja? Jer vrijeme krize je vrijeme kad na vidjelo izlaze najbolje i najgore ljudske osobine. Vrijeme kad svjedočimo gotovo nadljudskim i nesebičnim naporima liječnika da spase od zaraze oboljele ljude, i po cijenu da se sami zaraze. Ali i vrijeme kad neki ljudi bježe i ostavljaju druge da se sami bore s epidemijom, kao da se to njih ne tiče. Kao da se neki drugi umjesto njih moraju boriti za zajednicu, a onda će oni kad se sve smiri uživati plodove zajedničkog mirnog života.

Stoga, ova moja kratka, pomalo povijesna kolumna ima samo jednu poruku.

Zaštitimo se, jer nitko nema slobodu da ugrožava zdravlje drugoga.

Čak i sloboda ima granica.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK