Zdenka Bilušić desetljećima je u Šibeniku stvarala prostor dječje slobode: 'Nije to profesija, to je nit vodilja'

Skromna po prirodi, Zdenka o svom putu govori jednostavno, gotovo usputno ali strastveno, iako je riječ o više od četiri desetljeća predanog rada s djecom i za djecu, u školama, na Dječjem festivalu, u knjižnici, u likovnim i lutkarskim radionicama koje su s vremenom prerasle lokalne okvire. Dok su se trendovi mijenjali, a sustavi ostajali kruti, ona je birala ono što je smatrala najvažnijim - odnos, proces i prostor za dječju maštu.

Kad bismo krenuli nabrajati sve projekte, radionice, izložbe i generacije djece koje su prošle kroz njezine ruke, ovaj bi članak vrlo brzo postao predug. Umjesto toga, porazgovale smo, vraćajući se kroz njezine bogate 43 godine staža isprepletene djecom, likovnošću i Šibenikom.

Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti, Zdenka Bilušić gotovo je bez predaha zakoračila u školu. Imala je tek 23 godine kada je počela raditi u prosvjeti, kojoj je ostala vjerna više od dva desetljeća.

-Najprije sam radila po selima, a onda sam dobila posao u najvećoj šibenskoj osnovnoj školi, u OŠ Petra Krešimira IV. Imala sam sreću s ekipom, bili smo otvoreni, znatiželjni i spremni pokušavati nešto novo tako da smo počeli raditi projektnu nastavu, terensku nastavu, zapravo smo bili pioniri svih ovih trendova koji su danas 'ozakonjeni'. Na akademiji sam završila nastavnički smjer, slikarstvo, mene zanimao taj rad s djecom, ali i htjela sam razviti i dodatno osvjestiti taj svoj osobni poziv, izraz. Paralelno sam tako gurala to cijelo vrijeme – priča o svojim počecima.

Već 1984. godine počela je raditi na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, gdje započinje s vođenjem likovnih i lutkarskih radionica, a nekoliko godina kasnije postaje voditeljica radioničkog programa.

- Mislim da je danas taj festival, ali i radionički program ipak nekako prerastao svoje okvire. Kad smo počeli, bilo je 7, 8 radionica da bi evo na koncu došli do 40-tak i to je postao jedan od bitnijih i prepoznatljivijih djelova festivala. Nisam oduševljena u kojem to smjeru ide, vremena se neminovno mijenjaju, ali sada je tu, po meni ipak, previše ekrana, previše digitalnih sadržaja... – kaže te dodajte kako se i tome možemo prilagoditi ali da je važna likovna ekdukacija kako bi se svi skupa lakše znašli u toj 'šumi brzih, ekspresnih informacija' ali i više počeli cijeniti umjetnost grada.

Osmišljavala je i likovne radionice za hrvatske osnovne škole i vrtiće, a ono na što je posebno ponosna, što je zasigurno trajni trag njene imaginacije su dječje zastavice koje su s vremenom postale simbol MDF-a.

-Moja ideja je bila da što više djece uključimo u program, pa ako ne mogu biti fizički tu, ako ne mogu doći, da pošalju svoje autoportrete s imenom i da na taj način postanu dio festivala. Taj je projekt simbolički povezan s portretima Jurja Dalmatinca na katedrali sv. Jakova, ali i s tradicijom portreta i autoportreta kao jedne od najstarijih likovnih tema. Ta se priča razvijala i dalje se razvija, možda u nekom drugom smjeru. Iskreno, voljela bih da je ostala kako je bila. Stvari koje su se pokazale dobrima ne treba mijenjati samo zato da bi se mijenjale.

Godine 2005. napušta školu, ali ne i rad s djecom i umjetnošću. Započinje raditi u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić, u vrijeme kada je ravnatelj bio Milivoj Zenić, a među suradnicima i Pave Roca.

-Sanjali smo da u Šibeniku napravimo jedan vizualni kulturni centar za djecu i mlade, pa budući da je baš u to vrijeme knjižnica preselila iz starih prostora u ovaj današnji, nekako su se stvorile povoljne okolnosti za razvoj jedne takve ideje i mi smo to osnovali kao dio knjižnice, to je postao odjel. Ja sam se nadala da ćemo se nakon rata otvoriti i pogledati primjere dobre prakse iz drugih zemalja, ali eto. Opteretili smo djecu previše, oni nemaju zapravo vremena, jure s predmeta na predmet, ne računa se njihova stvarna potreba za odmorom, igrom i dosadom, nego samo ispunjavanje rasporeda i očekivanja odraslih - priča

Progami s djecom, suradnje sa školama, dječjim vrtićima, uspješno su uklopljene u tu viziju, tako da je, kako kaže, stjecajem okolnosti i dobre suradnje među njima ta priča opstala i razvila se i postala prepoznatljiva. No, zakoni su kruti, sve je to konzervativno, možda je nedostajalo i volje u krovnim ustanovama kako bi se ta priča razvila bolje i jače.

Danas živimo u materijalističkom svijetu, umjetnost to nije, niti je ikada trebala biti, a složili smo se da nam ni u Šibeniku likovni život nije na visokoj razini, nikako umanjujući trud i strast pojedinaca koji je vole, žive i održavaju.

-Upravo zato smo kad smo išli u ovu priču, naša ideja, Milivoja Zenića, Pavla Roce i mene je bila da Šibenik dobije i Galeriju suvremene umjetnosti, da likovni život živi od malih nogu, od dječjeg festivala kao uporišne točke za razvijanje kreativnosti, preko suradnje sa svim školama uz taj vizualni odjel kako bi to sve skupa kulminiralo ponovno na festivalu. To bi bio smislen krug.

Čak su počeli okrivati po jedno djelo iz recentne hrvatske umjetnosti, stvarajući polako taj budući fundus kao jezgru za buduću galeriju, no Milivoj je preminuo, a ona je ostala sama u toj ideji. Uglavnom, dok je mogla držala ju je donacijama, tinjalo je tinjalo, a sada joj se više ne čini da su okolnosti sklone tome.

- A nema je više ni tko gurati, no tko zna, možda se nađe netko- dodaje s nadom.

Kao da to sve nije dovoljno, neumorno je sudjelovala u organizacijama izložbi, izdala je dječje slikovnice, i bavila se lutkarstvom, koje je, kako naglašava njezina velika ljubav.

-Svi imamo neke svoje strasti, slikarstvo i likovna pedagogija je moja profesija, a lutkarstvo strast. Ono u sebi ima sve umjetničke forme, to je beskrajna sloboda, prostor koji omogućava da oživite bilo što, Ja sam ostala u tome koliko sam mogla kao član ULUPUH-a sekcije za lutke. Naravno, i to mi je jedna neostvarena želja, da Šibenik ponovno dobije Lutkarsko kazalište.

Često je, kaže, iznenadi trag koji je ostavila u dječjim, životima, mnogi su od njih danas odrasli ljudi. Prisjetila se učenika koji je ‘kiksao’ u gotovo svim predmetima, ali je obožavao likovni završio je Klesarsku školu i danas ima vlastiti, uspješan obrt, kao i dječaka koji je neprestano crtao automobile, a danas radi u Rimcu.

Iza nje nisu ostale velike riječi ni glasni naslovi, nego rad, kontinuitet i stotine, možda i tisuće dječjih ruku koje su kroz boju, papir, lutku ili igru prvi put shvatile da je kreativnost prostor u kojem smiju biti svoji.

Zdenka, kao i većina ljudi koji svoj radni vijek posvete umjetnosti, zapravo nikada ne prestaju 'raditi', nije to na kraju krajeva profesija, to je nit vodilja.

- To je kako te dopadne, kako kažu stari, kako te zapiše, moš bižat, ne moš uteć – zaključuje i dodaje kako je i dalje tu i kako je i dalje ispirirana.