Žestoko otvoreno pismo gradonačelniku: 'Šibensko kazalište nije nagrada za podobne, nego prostor slobode, umjetnosti i kvalitete'

Poštovani gradonačelniče,

postoje trenuci kada se stvarnost ogoli do te mjere da više nije moguće govoriti umjereno, odmjereno, „u rukavicama“. Trenuci kada svaka ublažena riječ zvuči kao izbjegavanje. Slučaj izbora ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku – s kompromitiranom kuvertom, poništenim natječajem i javnim poniženjem same ideje procedure – takav je trenutak.

Jer ono što se dogodilo nije pogreška. Nije nespretan propust. Nije administrativna anomalija. To je logična posljedica sustava koji funkcionira u magli – i koji tu maglu sustavno proizvodi. Magla kriterija, magla odgovornosti i magla odluka.

U toj magli sve postaje moguće: natječaji bez stvarne konkurencije, kriteriji koji postoje samo na papiru, odluke koje se donose bez jasnog uporišta, bez obrazloženja, bez srama. U toj magli ne vidi se tko odlučuje, ali se vrlo jasno vidi kako se odlučuje: po liniji podobnosti, po liniji interesa, po logici zatvorenog kruga.

No ova tvrdnja nije retorička – ona je empirijski provjerljiva:

U konkretnom slučaju, prvi natječaj za ravnatelja HNK u Šibeniku poništen je zbog kompromitirane prijavne dokumentacije. To znači da sustav nije bio sposoban osigurati ni minimalni integritet procedure. Ako se ne može garantirati sigurnost jedne kuverte, ne može se garantirati ni vjerodostojnost odluke. To je temeljni upravljački neuspjeh, a ne tehnička greška.

Ali još je važnije ono što prethodi takvim ishodima: kriteriji.

Kriteriji koji su javno formulirani općenito, ali se primjenjuju selektivno, ne proizvode mjerljivost, nego prostor za interpretaciju, ne štite kvalitetu, nego omogućuju manipulaciju. Kada kriterij nije precizan, odluka nije objektivna – nego proizvoljna. A kada je odluka proizvoljna, ona nužno postaje politička.

Tu dolazimo do ključnog problema: tko odlučuje?

Jer odluke o vođenju kazališta – institucije koja bi trebala biti prostor umjetničke autonomije – prečesto donose ljudi čija legitimnost ne proizlazi iz umjetničkog rada, nego iz političkog imenovanja. Ne ljudi s dokazanim umjetničkim autoritetom, nego operativci sustava. Umjetnički se integritet onako ovlaš odbacuje stigmatiziran floskulama poput “suviše pretenciozan” ili “neizvodiv”.

I tada se događa ono što danas gledamo - ne biraju se oni koji imaju najjaču umjetničku viziju, nego oni koji su najprihvatljiviji sustavu, ne biraju se oni koji otvaraju prostor konflikta i mišljenja, nego oni koji garantiraju stabilnost i poslušnost, ne biraju se oni koji će promijeniti kazalište, nego oni koji ga neće uzdrmati. Ovo nije samo moralni problem. To je strukturni uzrok stagnacije. Jer umjetnost ne može nastajati iz kalkulacije. I upravo tu dolazimo do Vaših vlastitih riječi.

Na božićnom domjenku šibenskih kulturnih djelatnika u foajeu HNK, krajem 2019. godine, izjavili ste da je Šibenik „primjer kako je kultura odradila junački posao na promociji grada“ te da su kulturne institucije ključne za njegov identitet i razvoj.

Ako je to istina – a jest – onda je odgovornost upravljanja tim institucijama još veća.

Jer ako je kultura „junački posao“, zašto se njezino vođenje prepušta netransparentnim procesima? Ako su institucije temelj identiteta grada, zašto se njihovi ravnatelji biraju u procedurama koje se raspadaju na razini kuverte? Ako kultura nosi grad, zašto se njezino upravljanje svodi na političko balansiranje?

Postoji očigledan raskorak između deklaracija i prakse.

U intervjuima često naglašavate razvoj, investicije, projekte, „renesansu grada“. No kultura nije infrastruktura. Nije dvorana, nije projekt, nije investicijski ciklus. Kultura je sadržaj. A sadržaj ne nastaje dekretom, nego uvjetima.

Ako su uvjeti netransparentni – sadržaj će biti slab.

Ako su kriteriji nejasni – kvaliteta će biti slučajna.

Ako odlučuju podobnici – umjetnost će biti kompromis.

Tome danas možemo posvjedočiti.

Repertoari koji ne riskiraju, institucije koje se zatvaraju u sebe, produkcije koje prolaze bez traga i publika koja to sve više odbija.

Dodatno, nužno je otvoriti i pitanje sastava i rada Kazališnog vijeća. Tijelo koje bi po definiciji trebalo biti jamac stručnosti i javnog interesa, u praksi često djeluje kao produžena ruka političkog odlučivanja. Članovi se imenuju političkom voljom, bez jasnih i javno provjerljivih kriterija umjetničke kompetencije. Time se unaprijed kompromitira kvaliteta rasprave i odluka koje donose. Ako Kazališno vijeće ne proizlazi iz stručnosti i stvarnog predstavljanja kolektiva, nego iz političkog imenovanja i netransparentnih procedura, tada ono ne može biti korektiv – nego postaje dio problema.

Zato zahtjev za promjenom nije parcijalan. On uključuje i redefiniranje načina imenovanja i rada Kazališnog vijeća: jasne kriterije stručnosti, javnost rada i stvarnu odgovornost prema javnosti.

Prije svega, važno je razjasniti kronologiju. Riječ je o drugom natječajnom ciklusu: prvi natječaj za ravnatelja HNK u Šibeniku poništen je zbog nepravilnosti vezanih uz zaprimanje i status prijavne dokumentacije, uključujući kontroverzu oko kuverte kandidata koji je kasnije ponovno izabran. Taj prvi postupak obilježila je upravo sumnja u integritet procedure i njezinu administrativnu ispravnost, što je dovelo do poništenja i ponavljanja natječaja.

U drugom, ponovljenom postupku – koji se sada dovodi u pitanje – isti kandidat ponovno je imenovan, čime se otvara pitanje je li prethodno poništenje uopće dovelo do stvarne institucionalne korekcije ili je cijeli proces samo resetiran bez suočavanja s uzrocima nepravilnosti.

Usporedno, u sličnim slučajevima u hrvatskoj kazališnoj praksi – primjerice u postupcima vezanima uz imenovanja u HNK Zagreb – upravo su proceduralne nepravilnosti, uključujući neujednačenu primjenu zakonskih odredbi, bile razlog za osporavanje i poništenje natječajnih odluka. Ako ta obveza nije u potpunosti i transparentno provedena, može li natječaj biti smatran zakonitim u punom smislu?

Dodatno, i dalje ostaje nerazjašnjeno pitanje temelja na kojima je prvi natječaj u Šibeniku uopće poništen. Prema dostupnim očitovanjima, policija nije utvrdila postojanje kaznenog djela, a poštanski operater naveo je da je pošiljka dostavljena neoštećena. Ako ne postoji kazneno djelo, niti dokaz o oštećenju u transportu, tada ostaje neodgovoreno ključno pitanje: na temelju kojih konkretnih i provjerljivih činjenica je donesena odluka o poništenju natječaja? Međutim, u ovom slučaju informacija o navodnom oštećenju kuverte nije jasno proizašla iz službenog rada Vijeća, nego iz izjave ravnatelja koji je ujedno bio i kandidat u postupku, a koji je tu zakonski i moralno dvojbenu forenzičku analizu valjda obavio kao ravatelj. Ili kao kandidat, kako i sam navodi u svom, također zakonski spornom, obraćanju zaposlenicima Kazališta? Ili možda kao ravnatelj-kandidat? Time se otvara ozbiljan proceduralni problem sukoba interesa: kandidat ne može sudjelovati u interpretaciji, ocjeni ili problematizaciji vlastite natječajne dokumentacije nakon njezina zaprimanja. Takva situacija narušava osnovno načelo jednakosti kandidata i integriteta natječajnog postupka koji ionako grozi javnost.

Ako se natječaj može poništiti bez jasne odgovornosti i bez razjašnjenja činjenica, a zatim ponoviti bez stvarnog otklona od tih istih problema, tada više ne govorimo o pogrešci, nego o obrascu. Obrascu u kojem se nepravilnosti ne ispravljaju, nego zaobilaze.

Kumulativno gledano, niz ovih elemenata – od prvotnog poništenja, preko ponovljenog natječaja, do konačnog imenovanja istog kandidata – upućuje na obrazac u kojem se proceduralne nepravilnosti ne razrješavaju, nego administrativno prelamaju preko istog ishoda.

Zato pitanje više nije samo zašto je natječaj poništen ili ponovljen.

Pitanje je kako je moguće da se kroz dva uzastopna postupka nisu uspostavili jasni, zakoniti i transparentni standardi – i tko preuzima odgovornost za takav institucionalni kontinuitet. Osnivač ili predstavnici tijela osnivača u Kazališnom vijeću?

Na kraju, važno je naglasiti etičku problematiku ovakvog postupanja unutar javne institucije.

U svjetlu svega navedenog, problem ovog slučaja više se ne može promatrati kao izolirani administrativni propust, nego kao potencijalno sustavno odstupanje od zakonom propisanih standarda upravljanja javnom kulturnom ustanovom.

Kazalište nije nagrada za lojalnost i nije prostor kompromisa u kojem se politička podobnost zamjenjuje za umjetničku viziju. Ono ne nastaje u zavjerenički zatvorenim procesima, u poluinformacijama i u odlukama koje se donose bez stvarne odgovornosti prema javnosti.

U takvom kontekstu, odluka o izboru ravnatelja više nije samo pitanje jednog imena ili jednog mandata, nego pitanje legitimiteta cijelog procesa. Jer legitimitet ne proizlazi iz formalnog završetka procedure, nego iz povjerenja da je ta procedura provedena jasno, pošteno i u interesu institucije.

Ako tog povjerenja nema, onda nema ni stvarne legitimnosti.

Kazalište koje funkcionira na taj način ne propada naglo – ono se postupno prazni. Gubi publiku, gubi umjetničku snagu, gubi vjerodostojnost. Ostaje forma bez sadržaja, institucija bez stvarne uloge. Ovome također svjedočimo kao jedinom konzistentnom faktoru unutar kazališta.

Populizam i političko koketiranje nemaju mjesta u umjetnosti jer umjetnost postoji upravo zato da bi razotkrivala takve mehanizme – a ne da bi ih reproducirala. Na izrabljivanje jedne relevantne kulturne institucije zarad sitnog politikanstva ne ostajemo nijemi.

Kazalište je mjesto istine.