OBJAVA: 21.08.2016, 18:35h   •   IZMJENA: 21.08.2016, 18:40h   komentara   •     ISPIŠI

Pismo dalmatinskog doktora iz Švedske

Plaća mi je 33 tisuće kuna i svaki mjesec ostavim 1.500 eura. Ne znam hoću li se vratiti u Hrvatsku


  Pixabay.com Plaća mi je 33 tisuće kuna i svaki mjesec ostavim 1.500 eura. Ne znam hoću li se vratiti u Hrvatsku
PIŠE Šibenik IN
21.08.2016, 18:35h

Kažu da je svaki početak težak i da prilikom preseljenja u drugi grad ili državu čovjek prolazi nekoliko faza dok se u potpunosti ne prilagodi. Prva je faza sveopće oduševljenje svim novim, pogotovo onim što je bolje nego u vlastitoj državi, valjda je mozak programiran da prvo primjećuje ono bolje, piše za Slobodnu liječnik iz Dalmacije koji je trbuhom za kruhom otišao u Švedsku.

 

Nakon toga slijedi nezadovoljstvo i ljutnja na ono što je drugačije nego kod kuće i teško nam je razumjeti te razlike u kulturi i mentalitetu. A zadnja faza je dugo vrijeme prihvaćanja razlika između novog doma i naše 'stare' kulture i odgoja. Najuspješniji budu oni koji uzmu najbolje od oba sustava i plivaju s tim znanjem u nove pobjede.

Danas je točno jedna godina kako sam planirano odselio u Švedsku i počeo raditi kao liječnik. Odluka nije bila brzopleta niti donesena na temelju članaka o visokim plaćama ovdje niti iz protesta prema vlastitom političkom sustavu. Mislim da puno Dalmatinaca, pa tako i ja, zna koliko je teško napustiti rodni grad i s 18 godina otići na studij u Zagreb.

Naći nove ljude, prilagoditi se u novoj sredini, naučiti učiti za velike ispite na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, te živjeti u studentskom domu, to je iskustvo koje vas ili ojača ili pokori. Ja sam imao sreću pa je ispalo ovo prvo. Tijekom studija sam bio na razmjeni mjesec dana u Nizozemskoj i imao priliku upoznati strane studente iz svih zemalja Europe, pa i šire, te vidjeti kako se radi vani. Nekako u to vrijeme se probudila želja da bih i ja pokušao otići negdje vani i isprobati život i posao u inozemstvu.

Prvotna ideja je bila Oslo, ali okolnosti su dovele do Stockholma. Nakon završenog fakulteta, pripravničkog staža i položenog državnog ispita radio sam neko vrijeme u švedskoj farmaceutskoj kompaniji u Zagrebu, te stjecao neka nova znanja i razmišljao što dalje. Moram priznati da mi se svidio švedski način rada te radni uvjeti pa sam iste godine krenuo učiti švedski jezik.

Nakon nekog vremena odlučio sam krenuti dalje, tj. zahvaliti se farmaceutskoj industriji i tražiti specijalizaciju iz područja koje mi se sviđalo i činilo zanimljivim. Budući da je u to doba bilo teško dobiti specijalizaciju na nekoj od klinika u Zagrebu, prihvatio sam mjesto specijalizanta u manjoj županijskoj bolnici 60-ak kilometara od Zagreba.

Tada nije bilo druge nego potpisati „robovlasnički ugovor“ za specijalizaciju kao i većina mojih kolega, u nadi da će se to promijeniti i da prenapuhane cifre, ako prekinem ugovor, neću morati platiti. Ovim putem moram zahvaliti kolegama iz HUBOL-a koji se mukotrpno bore za bolje uvjete rada za liječnike, jer vjerujem da im nije lako protiv starih struktura, kao i prutuustavnih odluka političkih struktura. Uvriježena je misao među političarima, pa i u dijelu javnosti, da su doktori dobili posao a „mi“ smo ih obrazovali, pa sada izvolite vratiti natrag svoje plaće.

Nitko u Republici Hrvatskoj ne treba vraćati svoje plaće natrag kada ode kod drugog poslodavca, kao ni novac za obrazovanje. Ako ćemo vraćati novac za to, onda neka zakon bude jednak za sve, jer je prva postavka svakog uređenog sustava da smo svi pred zakonom jednaki. Selektivno izdvajati liječničku populaciju od, na primjer, arhitekata, građevinara, pravnika i drugih nije nimalo u redu, niti ispravno pred zakonom.

Naime, navedenim postupcima kupuju se bodovi za razne svrhe, ponajprije političke, i stvara negativno mišljenje u javnosti prema medicinskoj struci. Moje obrazovanje je platila država kao i drugim građanima koji su imali dobre ocjene u školi, te dobro napisali prijemni ispit. Država je navedeni novac dobivala porezima koje su plaćali svi građani, pa tako i moji roditelji cijeli svoj radni vijek. Dakle, u prijevodu, moje obrazovanje financirano je davanjima i mojih roditelja, a ja sam ga „dobio“ svojim radom i trudom.

Tijekom mojeg specijalističkog staža u Hrvatskoj boravio sam kratko vrijeme u Švedskoj na razmjeni, a nakon položenog specijalističkog ispita ta mi je bolnica u Švedskoj ponudila posao. Radi se o Sveučilišnoj klinici koja je dio Karolinskog instituta (medicinski fakultet u Stockholmu, među 10 najboljih na svijetu).

Moram biti iskren i pohvaliti i naš Medicinski fakultet u Zagrebu, koji se nalazi na listi 400 najboljih medicinskih fakulteta u svijetu, na kojoj nisam vidio druge fakultete iz naše šire regije osim onih iz Italije i Mađarske. To je jedan od dokaza koliko je naše obrazovanje dobro i koliko su naši liječnici cijenjeni kao stručni i dobri radnici vani. Na žalost, nije uvijek tako u Hrvatskoj.

Nakon prvog mjeseca života ovdje sam dobio pismo iz Ureda za statistiku kraljevine Švedske, gdje ih je zanimalo moje obrazovanje. Nakon ispunjenog obrasca nisam znao da li bih plakao ili bio sretan. Dvanaest godina osnovno i srednješkolsko obrazovanje, 6 godina fakulteta, 1 staža, 4 + 1 specijalizacije, te 3 doktorata, ukupno 27 godina. Za to sa svim primanjima (osnovna plaća, putni trošak, doktorat, dežurstva, godine radnog staža) u RH imate plaću oko 1500 eura (11.000 kuna) nakon poreza, dok u Švedskoj imate oko 4500 eura (oko 33 tisuće kuna), dakle 3 puta veću, a u Norveškoj i 4 puta veću.

Ostatak teksta pročitajte na stranicama Slobodne Dalmacije.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK