OBJAVA: 15.10.2013, 16:19h   •   IZMJENA: 15.10.2013, 16:27h   komentara   •     ISPIŠI

Ulet šibenskog purgera

I Šibenik i Berlin sjajno proizvode osjećaj samoće


PIŠE Krešimir Dujmović
15.10.2013, 16:19h

Priznajem, lovac sam na izvanredne situacije, neočekivane razgovore, iščašene perspektive, osjećaj da ti je izmaknuto tlo pod nogama i počinješ padati, a oko sebe odjednom vidiš nevjerojatni, vanvremenski pejzaž. Istovremeno, i tjeskobno i veličanstveno, fascinantno i zastrašujuće. Zašto se nitko ne upoznaje s pitanjem 'o čemu razmišljaš kad se osjetiš sam?'

 

 

 

Ljudi su zaboravili biti intimni. Ne samo jedni s drugima, nego sami sa sobom. Zaboravili su o čemu zapravo sanjaju, za čim čeznu, što ih duboko podriva, od čega bježe, s čim se zadovoljavaju. Ne pipkaju se iznutra, ne istražuju svoj unutrašnji reljef, svoje granice, ne misle o sebi, nego na sebe, ne stvaraju potrebe, nego zadovoljavaju želje. Grade odnose pod znakom nekog blesavog uskličnika umjesto pitanja, i uvijek će prije u njih upisati zarez nego tri točke. Žive u citatima, u riječima nekih drugih ljudi, odbijaju se jedni od drugih kao kugla u fliperu i kad si tako napumpaju skor na ekranu smatraju to životnim uspjehom. I jasno onda, nitko nikome više ne pokušava skinuti figurativne gaćice, jer nam šesto čulo 21. stoljeća govori da ispod, najvjerojatnije, nema više ničega.

Intimu su kastrirali i promijenili joj ime. Lišena svoje aure, gravitacije, neizrecive prisutnosti i privlačnosti, izrezana je iz dimenzije u kojoj prepoznajemo sebe, u kojoj smo bliski sebi, i nazvana je - privatnost. I kakvi su to ljudi privatno? Znamo i bez teleskopa - jednako bezidejni, konvencionalni i predvidljivi kao i s vanjske strane svojih ulaznih vrata. Dapače, tuđa privatnost nas šamara kroz sve komunikacijske kanale, Big Brothere, kućne porno filmove, konstantno ulazimo u nečije krevete, kupaonice, kuhinje, dnevne sobe i ništa strašno. Zašto? Zato što je isto skroz bestežinsko, nebitno, jednodimenzionalno. Privatnost je kao i nova reklama za uloške ili serija o vampirima. Toliko pitka i lišena supstancije da predstavlja savršeni proizvod za konzumaciju uz kokice i sporadični odlazak do frižidera i WC-a.

OK, malo sam zabrazdio. Pretpostavljam da nije novinarski profesionalno tekst započeti s digresijom. O čemu sam ono htio pisati? A da... Još uvijek sam u Berlinu i skužio sam da i nije neka razlika od Šibenika. Sve je dijametralno suprotno, ali rezultat je zamalo isti. Ako je Šibenik poput malo veće razredne učionice gdje svaki dan gledaš iste ljude htio ili ne htio, Berlin je kao razred u kojem su svaki dan skroz drugi klinci. I jedno i drugo stvara ti nezadrživu želju da negdje pobjegneš, da se izoliraš, da se zabiješ u kut zadnje klupe i nabiješ slušalice. Valjda zato i vire svima žice iz ušiju ovdje. Suprotni ekstremi su nevjerojatno srodni. Kad se jako opečeš osjetiš hladnoću, kad se smrzavaš na kraju osjetiš toplinu, kad si vjerski fanatik još te jedino doživljava neoliberalni kapitalizam, kad si financijski spekulant praktički si postao budist, kad si pravovjerni Hrvat katolik, znaš apsolutno sve varijacije na temu bluda.

Ako Šibenik pati od viška znanja i pretpostavki o svakome i svačemu, u Berlinu je ono nula. Ergo, i jedno i drugo proizvodi istu količinu razgovornog ništavila. Tu si upiljen sa vječnim otkud si, što radiš i inim međunarodnim pristojnostima koje nikako da se pretvore u interakciju koje bi se imao razloga sjećati. U Šibeniku ekipa iz usta prospe toliko uznapredovalih detalja svojih i tuđih života u jedinici vremena da kad bi i poželio nešto zapamtiti eksplodirala bi ti glava.

Berlin je oveći propuh ljudi i odnosa. Kad netko može reći da je ovdje stekao čru frenda ili pronašao ljubav svog života, kao da je rekao da je s planete x78cbla i da mu je mala zelena baka ostavila u nasljedstvo stari leteći tanjur koji u gama 7c kvadrantu vrijedi pun k malih zelenih para. U Šibeniku se pak frendova, poznanika i neznanaca koji znaju sadržaj tvog zadnjeg sms-a ne možeš riješiti. Svi su po ekipama, žene se i udaju pod hitno i sve u šesnaest, životi natiskani jedni do drugih kao auti u Šarinoj pekari.

Hoću reći, i jedan i drugi grad sjajno proizvode osjećaj samoće. Za mene, usamljenog kauboja koji jaše u suton i fućka neki Cohenov evergreen, ne postoje bolje kulise. Kako ono ide ..and summoned now to deal with your invincible defeat, you live your life as if it's real a thousand kisses deep.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK