Iako neki uporno objavljuju tešku neistinu, Hrvatska nije izvršila etničko čišćenje pobunjenih Srba

Iako je Republika Hrvatska još 4. prosinca 1991. godine donijela “Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina”, kojim je nacionalnim manjinama omogućena široka autonomija. Takva prava manjinama nije dala niti jedna republika i pokrajina bivše Jugoslavije, sve do službenog stupanja na snagu Ustava Republike Kosovo 15. lipnja 2008. godine. Vrijeme je da vidimo što o svemu tome kaže objektivna znanost.

SUŽIVOT S HRVATIMA ZA NAS JE - IZDAJA

“Ostali Srbi koji žive u Hrvatskoj su Srbi fašisti koji podržavaju Tuđmana. Suživot sa Hrvatima za nas je – izdaja”. Izjavio je to Goran Hadžić, tadašnji predsjednik samozvane Republike Srpske Krajine, u srpnju 1993. godine za beogradske novine Borba. To su bile uobičajene izjave vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koje je smatralo da je suživot Srba i Hrvata u Hrvatskoj nemoguć. Krajnja posljedica takvih stavova bila je više nego jasna: ukoliko tzv. Krajina bude dio Hrvatske, Srbi u njoj neće živjeti. Što je još važnije tako je nažalost mislio i veliki dio građana sprske nacionalnosti unutar tzv. Krajine. Poznata je epizoda kad je Veljko Džakula, bivši visoki dužnosnik tzv. Krajine koji je pao u nemilost ekstremnog krila srpskog vodstva, tijekom operacije “Bljesak” početkom svibnja 1995. godine nagovarao srpsko stanovništvo na području Pakraca da ne napuste svoje domove, i ostanu unutar granica Hrvatske. Nije ih uspio nagovoriti. Svi su otišli.

Akcija Hrvatske vojske pod nazivom “Bljesak” počela je prvog svibnja 1995. godine s ciljem deblokade autoceste kod Okučana, oslobađanja dijelova zapadne Slavonije i izbijanja na međunarodne granice Republike Hrvatske na rijeci Savi. Već na samom početku akcije prostor vojnih djelovanja odmah je napustio najveći dio pobunjenih lokalnih Srba, i prešao preko Save u njihov “rezervni entitet” u Bosni i Hercegovini, Republiku Srpsku. Uspješna akcija “Bljesak” uzdrmala je ionako slab moral među civilima i vojskom tzv. Krajine. Svima je postalo jasno da su tzv. Republici Srpskoj Krajini dani odbrojani. Međutim, tako nizak moral trajao je još od prvih većih akcija Hrvatske vojske, kao što je bila akcija “Maslenica”. Velika panika među pobunjenim Srbima nastupila je nakon što su hrvatske postrojbe u srpnju 1995. godine zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo u zaleđu Knina. Odatle se Knin mogao kontrolirati topničkom vatrom, i iz tog smjera najlakše osloboditi.

PLANSKA EVAKUACIJA SRBA IZ KNINA, BENKOVCA, OBROVCA, DRNIŠA I GRAČACA

Vodstvo pobunjenih Srba u tzv. Krajini već je od 1993. godine radilo na planovima za evakuaciju civila. Okidač za to bio je uspjeh hrvatske vojne akcije “Maslenica” (kodnog imena Operacija Gusar), koja je počela 22. siječnja 1993. godine, a kojom je ponovno uspostavljena kopnena veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Štab civilne zaštite tzv. Krajine sastavio je dopis u kojem se navodi sljedeće: “Molim da u skladu sa procjenom o mogućoj ponovnoj agresiji na Republiku Srpsku Krajinu, hitno obezbjedite potrebne količine goriva za izvršenje evakuacije civilnog stanovništva, ukoliko ona bude potrebna.” Svi planovi za evakuaciju predviđali su izvlačenje civila iz tzv. Krajine u Bosnu i Hercegovinu u Republiku Srpsku. Sudeći prema dokumentaciji koju je zaplijenila hrvatska strana, vodstvo pobunjenih Srba je od 1993. godine pa sve do pred akciju “Oluja” vršilo pripreme za evakuaciju stanovništva. Organizirale su se i generalne probe evakuacije, kao što je bila ona organizirana početkom lipnja 1995. godine u općini Obrovac. Hrvatske vlasti sredile su prikupljenu dokumentaciju, i priredile je kao jedinstveni dokument pod naslovom “Raščlamba odlaska Srba s privremeno zaposjednutih područja RH tijekom Oluje”. Hrvatska je 2002. godine dokument predala Međunarodnom kaznenom sudu za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.

Nakon početka akcije “Oluja”, u popodnevnim satima 4. kolovoza 1995. godine na sastanku užeg vodstva pobunjenih Srba, koje se zvalo Vrhovni savjet obrane Republike Srpske Krajine, donesena je odluka o evakuaciji civilnog stanovništva iz područja pod borbenim djelovanjima. Odluku je potpisao osuđeni ratni zločinac i tadašnji predsjednik tzv. Krajine Milan Martić. U prvoj točki Odluke o evakuaciji stajalo je da se treba pristupiti “planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac”. Iz druge točke Odluke bilo je jasno da je evakuacija odavno pripremana, jer je pisalo da evakuaciju treba “sprovoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ PREPUSTIO POBUNJENE SRBE NJHOVOJ SUDBINI

Kako su se prema vojničkom porazu i političkom nestanku srpske paradržave u Hrvatskoj odnosile službena Srbija i Slobodan Milošević? O tome najbolje govori dokument američke Središnje obavještajne agencije, glasovite CIA-e, od 16. kolovoza 1995. godine, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti. Agenti CIA-e o stajalištu Beograda prema padu tzv. Krajine na početku dokumenta tvrde: “Miloševićeva odluka da ne ospori hrvatsko preuzimanje UN-ovih sektora Sjever i Jug, naseljenih srpskim stanovništvom iz Krajine, zajedno sa žestokom kritikom Beograda na račun vođa Krajine i bosanskih Srba, ukazuje na to da Milošević pokušava konsolidirati svoju političku kontrolu nad budućom, kompaktnijom Velikom Srbijom koja će uključivati dijelove Bosne i možda Hrvatske. Milošević vjerojatno nikada nije bio čvrsto odlučen kontrolirati cijeli teritorij koji su Srbi izvojevali u Hrvatskoj i Bosni od 1991. godine. Miloševićev primarni cilj je ostati na vlasti. Hrvatska okupacija Krajine uklonila je srpskom vođi dilemu obrane udaljenih teritorija pod srpskom kontrolom i pružila mu je priliku da eliminira ključne srpske suparnike, posebice bosanskog srpskog vođu Karadžića, koji su ometali Miloševićeve napore da postigne dogovoreno rješenje i legitimaciju veće Srbije.”

Dakle, Milošević je pobunjene hrvatske Srbe prepustio njihovoj sudbini jer mu je primarni cilj bio olakšavanje međunarodnog položaja Srbije (skidanje sankcija) i konsolidiranje teritorija izvan Srbije nastanjenih Srbima, koje može vojnički kontrolirati. A usput, naravno, i eliminacija opasnih političkih konkurenata poput Radovana Karadžića.

Što se dogodilo s pobunjenim hrvatskim Srbima koji su pobjegli u Srbiju? I tu je dokument CIA-e vrlo precizan: “Milošević je također, za sada, razriješio potencijalno eksplozivnu prisutnost velikog broja nezadovoljnih srpskih izbjeglica u Srbiji. Srpske vlasti rasporedile su izbjeglice relativno brzo u Vojvodinu, južnu Srbiju i pokrajinu Kosovo, naseljenu etničkim Albancima.” Paralelno s ovim mjerama, Milošević je u srpskim državnim medijima pokrenuo kampanju kojom je javnost uvjeravao da je, kako agenti CIA-e pišu “vodstvo krajinskih Srba jednako krivo za debakl u Krajini kao i Zagreb, jer nije prihvatilo početni prijedlog Zagreb-4 kojim bi se Srbima dodijelila ograničena autonomija unutar Hrvatske.”

EPILOG: HRVATSKA U HAAGU OSLOBOĐENA OPTUŽBI ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE

Na kraju dolazi ono što je najvažnije po pitanju navodnog etničkog čišćenja pobunjenih Srba iz tzv. Krajine u kolovozu 1995. godine. Epilog se dogodio na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku na Međunarodnom kaznenom sudu za zločine počinjene na području bivše Jugoslaviju u nizozemskom gradu Haagu. Optužnica je bila teška, kako za generale tako i za Republiku Hrvatsku. Među ostalim, bili su optuženi za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju i nečovječna djela tj. prislino preseljenje. Suđenje je počelo 11. ožujka 2008. godine i nakon prve osuđujuće presude za Gotovinu i Markača, obojica su oslobođena svih optužbi presudom u žalbenom postupku 16. studenoga 2012. godine. Žalbeno vijeće Suda u Haagu zaključilo je da nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata “sa zajedničkom svrhom trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile”.

To je datum kad je Republika Hrvatska službeno, sudski oslobođena svake krivnje za odlazak pobunjenih Srba. Time je stavljena civilizacijska pravna točka na to pitanje, ali u nekim medijima, pogotovo u Srbiji, stalno se gura teza da je Hrvatska počinila etničko čišćenje pobunjenih Srba s prostora tzv. Krajine. Nažalost, takve teze - bez objektivnog uvida - prihvaćaju i neki naši mediji i političari. Mogli bismo govoriti o pravoj ofenzivi zagovornika alternativnog svršetka Domovinskog rata, u kojem je krivnja izjednačena.

S druge strane u medijskom prostoru premalo je onih koji iznose objektivne, na istini i znanosti zasnovane činjenice o operaciji “Oluja” i njezinim posljedicama. Jedini znanstveni rad o problematici odlaska pobunjenih Srba iz Hrvatske - koji kod nas možete naći - rad je Nikice Barića pod naslovom “Je li 1995. godine Hrvatska počinila “etničko čišćenje” Srba?”. Rad je objavljen 2004. godine u Časopisu za suvremenu povijest, izdavača Hrvatskog insitituta za povijest. A jedina knjiga o vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” je knjiga Davora Marijana, također znanstvenika s Hrvatskog instituta za povijest. Dodatak Marijanove knjige ukupno su 22 dokumenta o planovima evakuacije srpskog stanovništva iz tzv. Krajine.

Zbog svega toga, više je nego očigledno da demokratska Hrvatska ima premalo svojih odvjetnika. Sada, kad su najpotrebniji.

Odluka Milana Martića o evakuaciji stanovništva