Kolumna Ive Glavaša

Jedinstveni natpisi otkrivaju kad su popločane glavne šibenske gradske ulice

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   19.03.2022 u 09:16

Koliko je staro popločenje ulica u povijesnoj jezgri Šibenika sigurno je jedno od najčešćih pitanja koje zanima građane. Mada se odgovor na to pitanje čini jednostavnim jer postoje stručnjaci (povjesničari, povjesničari umjetnosti i arheolozi) koji su studirali da znaju odgovor, nije uvijek tako. Nasreću, Šibenik je jedan od rijetkih gradova, kojima je vladala Venecija, u kojem su sačuvani javni natpisi o popločavanju gradskih ulica iz tog doba.

Šibenske ulice pravilnim kamenim pločama popločane su krajem mletačke vladavine

Sačuvana su dva natpisa o popločavanju šibenskih ulica. Jedan se nalazi na kući u blizini ogradnog zida samostana sv. Frane, na križanju Ulice Jurja Šižgorića i Uskočke ulice, a drugi je na zidu ispred glavnog ulaza u crkvu sv. Lovre u Ulici Andrije Kačića Miošića. Iz povijesnih zapisa s kraja 19. stoljeća znamo da su natpisi na izvornom mjestu, što znači da se odnose upravo na te ulice gdje su i postavljeni. Natpise postavlja šibenski gradski knez Ivan Bragadin koji je tu funkciju obnašao pred kraj mletačke vladavine od 1791. do 1793. godine. Natpis kod samostana sv. Frane je iz 1792. godine, a onaj kod crkve sv. Lovre iz sljedeće 1793. godine. Kako je Ivan Bragadin bio istovremeno i knez Skradina i tamo je sačuvan njegov natpis o popločavanju glavne skradinske Ulice dr. Franje Tuđmana iz 1793. godine.

Venecijanski pločnik na Ulici Svetog Nikole Tavelića

Sve te ulice su - kako stoji na natpisima - popločane sredstvima građana. Općenito je u Dalmaciji sačuvano jako malo javnih natpisa iz doba Venecije, a pogotovo natpisa koji bi govorili o popločavanju ulica, pa je ovo kod nas pravo malo bogatstvo. To je zato jer su za vrijeme vladavine Venecije u Dalmaciji, sukladno odlukama mletačkog Senata, uništavani natpisi na kojima su se mletački dužnosnici previše hvalisali svojim uspjesima. Drugi val uništavanja simbola mletačke vlasti u Dalmaciji bio je povezan s dolaskom Francuza početkom 19. stoljeća. Tada su stradali prije svega najvažniji simboli moći Venecije – skulpture krilatog lava sv. Marka, zaštitnika Mletačke Republike. 

Šibenske ulice popločao je Franjo Macanović iz Trogira

Natpise imamo, a zahvaljujući arhivskim povijesnim dokumentima, znamo i tko je popločao šibenske ulice pravilnim kamenim pločama. To je bio majstor-klesar Franjo Macanović koji je svoju glavnu djelatnost imao u Trogiru. Graditeljska obitelj Macanović porijeklom je iz Dubrovnika, ali se u prvoj polovini 17. stoljeća seli u Trogir, gdje nastavlja razgranati obiteljski graditeljski posao. Franjo Macanović sin je puno poznatijeg Ignacija Macanovića koji je radio brojne javne i sakralne objekte po Dalmaciji, najviše oko Trogira, Kaštela i na otoku Braču.

U Šibeniku je Franjo Macanović obnovio ukupno pet ulica među kojima je i jedna glavna. Prema dokumentu koji je 10. kolovoza 1793. godine u Šibeniku sastavio gradski knez Ivan Bragadin, Macanoviću je za obnovu šibenskih ulica trebalo petnaest mjeseci. Možemo li te arhivske podatke povezati s prethodno spomenutim javnim natpisima o popločavanju ulica u Šibeniku? Ne baš, jer je popločanje upravo na tim mjestima čini se novije. Ipak možemo približno identificirati na kojim je današnjim ulicama po svoj prilici Macanović radio. Franjo Macanović vrlo vjerojatno je popločao današnju Ulicu Svetog Nikole Tavelića i Ulicu Jurja Barakovića. Na tim ulicama zapažaju se osnovne karakteristike popločavanja iz doba kasne Venecije: popločavanje manjim pravokutnim kamenjem uslojenim u redove, obli odvodni kanal uz rubove ulice i u presjeku ispupčenje ulice prema vani, kako bi voda s nje otjecala. Ali daleko najbolji primjer Macanovićevog stila rada je nekadašnji izgled današnje šibenske Ulica Jurja Dalmatinca. A kako je ona nekad izgledala pokazuje nam stara fotografija iz 1910. godine, koja je jedino preostalo svjedočanstvo. Vjerojatno nakon Drugog svjetskog rata Ulica Jurja Dalmatinca nanovo je popločana, i na taj način je barbarski uništen jedan od najboljih primjera popločavanja dalmatinskih gradova u vrijeme venecijanske vlasti.

Nekadašnje venecijansko popločenje na Ulica Jurja Dalmatinca

Za razliku od toga, šibenske ulice od 19. stoljeća popločavane su daleko većim pravilnim kamenim blokovima, bez odvodnih kanala i bez nagiba za otjecanje vode s ulica. Dakle, venecijanske ulice i ulice popločane u doba Austrije (ali i kasnije sve do našeg doba) razlikuju se već na prvi pogled. Za trg iza nekadašnjih Velikih kopnenih vrata na bedemima Šibenika, a danas Trg kralja Držislava, znamo da je popločan pravilnim kamenim pločama 1843. godine u vrijeme austrijske uprave. O tome je na kući Chiabov postojao natpis na talijanskom jeziku, koji je sastavio osobno Nikola Tommaseo.

Popločavanje ulica kamenim pločama u kasno doba vladavine Venecije bilo je pravilo svugdje u dalmatinskim gradovima. Gotovo u isto vrijeme kad i u Šibeniku, 1790. godine nanovo su popločane ulice i u Zadru, glavnom gradu mletačke Dalmacije i sjedištu generalnog providura. U Zadru je 1792. godine ponovno popločan i glavni gradski trg.

Srednjovjekovno popločenje bilo je vrlo jednostavno

Međutim, nemojte misliti da Šibenik nije imao neko popločenje još od samih početaka, od srednjeg vijeka. Samo nam se nije sačuvalo puno povijesnih svjedočanstava. Treba imati na umu da je dobar dio šibenskih povijesnih arhivskih spisa izgorio u mletačkom napadu na Šibenik 1378. godine, pa tako i javnobilježnički spisi koji su sadržavali ugovore i oporuke. Zbog toga je prvi povijesni zapis o popločavanju šibenskih ulica tek iz sredine 15. stoljeća.

Ostatak kaldrme s oblucima između Poljane i zgrade Gradske knjižnice

Kako je izgledalo srednjovjekovno popločenje Šibenika? Najčešće je to bila kaldrma od kamenih oblutaka s pločama postavljenim na 'nož'. Takvo popločenje još možemo vidjeti na nekoliko mjesta u povijesnoj jezgri Šibenika. Ako se zagledate u prostor između Poljane i zgrade Gradske knjižnice, vidjet ćete ostatak takve kaldrme koja je vodila sa strane prema nekadašnjim Velikim kopnenim vratima. Na taj način bile su popločane i stepenice koje su između katedrale sv. Jakova i Kneževe palače (danas Muzeja grada Šibenika) vodile prema gradskim vratima. I to je popločenje 'stradalo' nakon Drugog svjetskog rata kad je Harold Bilinić izvodio radove na sakristiji katedrale. Na isti način je u srednjem vijeku kaldrmom s oblucima bio popločan i Zadar. Malo kvalitetnije popločenje u Zadru bilo je rezervirano za glavni gradski trg (danas Narodni trg) koji je bio popločan opekama postavljenim u formi 'riblje kosti', omeđenim većim kamenim pločama. O tome iz prve ruke svjedoči talijanski hodočasnik Pietro Casola, koji je na svom putovanju u Svetu zemlju 1494. godine nakratko boravio u Zadru. Casola piše da su sve zadarske ulice dobro popločane, ali da se zbog kaldrme s oblucima po njima teško hoda.

Kad razmišljamo o povijesti, prvo što nam padne na pamet je pitanje koliko je što staro kako bismo se prema tome odnosili s dužnom pažnjom. Pri tom najčešće mislimo na kuće, palače, crkve i tvrđave. Došlo je vrijeme da pazimo i na naizgled nebitne detalje kao što je pločnik na ulicama našeg grada.

Jer on ima puno veću povijesnu vrijednost nego što ponekad mislimo.

 

(Naslovna fotografija: Natpis o popločavanju ulice iz 1793. godine na crkvi sv. Lovre)

 

Podijeli:        

// PROMO