OBJAVA: 30.05.2020, 10:40h   •   IZMJENA: 30.05.2020, 10:40h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna

Na što točno mislimo kad kažemo 'zaštita spomenika kulture'?


PIŠE Ivo Glavaš
30.05.2020, 10:40h

Upravo je bezglava gradnja, popularno nazvana 'unos novog sadržaja', najveća je opasnost za naše spomenike kulture.

 

 

 

"Još me je na samrtničkoj postelji moj učitelj i prethodnik u službi, dvorski savjetnik Riegl, molio da ne popuštam u pitanju Biskupije", pisao je tako davne 1909. godine veliki Max Dvorak, jedan od najvećih stručnjaka koji su ikad radili na zaštiti spomenika kulture. Radilo se o staroj zgradi Splitske biskupije, koja se naslanjala na sjevernu stranu katedrale sv. Duje (Dioklecijanovog mauzoleja), koju su Splićani u više navrata pokušavali srušiti. Max Dvorak bio je glavni konzervator austro-ugarskog carskog Središnjeg povjerenstva za spomenike u Beču. Iako bismo pomislili i očekivali suprotno, Beč se upleo kako bi spasio kulturne spomenike u Splitu od rušilačkih pretenzija njegovih tadašnjih stanovnika. Dvorakova intervencija samo je odgodila uništenje zgrade Splitske biskupije. Srušena je ubrzo, između dva svjetska rata. Ova mala povijesna epizoda s elementima anegdote tjera nas da se i danas zamislimo postavljajući sebi jednostavno pitanje: 'Na što točno mislimo kad govorimo o zaštiti spomenika kulture?'

Što je to što je u naše vrijeme najveća opasnost za spomenike kulture, a toliko je različito od vremena Maxa Dvoraka i početka sad već davnog 20. stoljeća. Jednom riječju – novac. I to velike količine europskog novca koji je namijenjen našim kulturnim spomenicima. A veliki novac znači najčešće mogućnost velikog zahvata na spomenicima kulture. Na neki način današnje vrijeme sliči razdoblju iza Drugog svjetskog rata. I tada su vršeni veliki rekonstrukcijski zahvati na spomenicima kulture. Samo prethodno su porušeni brojni drugi povijesni spomenici. Tako je u povijesnoj jezgri Splita, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, do kraja porušen glasoviti Lazaret, najveći na istočnoj obali Jadrana. Zatim velika vojna bolnica neposredno uz Zlatna vrata Dioklecijanove palače, pa jedna crkva unutar Dioklecijanove palače i još mnogo toga. U splitskom Velom Varošu srušeno je sve što je smetalo pogledu na ranosrednjovjekovnu crkvicu sv. Mikule, a onda je ona rekonstruirana po nečijoj pretpostavci. Rušenja su se u isto vrijeme odvijala i u Šibeniku. Dovoljno je spomenuti sudbinu nekadašnje Narodne kavane s čitaonicom, središta hrvatske političke misli u sudaru s talijanašima. Kad su se rušenja događala, tada više nije bilo ni Austrije, ni Beča, ni Maxa Dvoraka da ih spriječe. S pravom se može reći kako su provincijalci napokon dočekali svojih pet minuta da osude neke povijesne spomenike po kratkom postupku.

Max Dvorak (1874. - 1921.)

U isto vrijeme u slobodnoj Europi odvijale su se burne znanstvene i stručne diskusije o obnovi ratom porušenih gradova. Sa suprotne strane, iza "željezne zavjese" neki gradovi tadašnjeg sovjetskog bloka, kao što je Varšava, obnovljeni su doslovno iz pepela. U slobodnoj Europi vodila se diskusija, sovjetski blok je rekonstruirao gradove, a kod nas je carevao monolog. Monolog rušenja. Ima i sad još nekih koji slave glavne protagoniste tog vremena. Naravno, bilo je to vrijeme kad je i puno toga dobrog napravljeno u odnosu prema spomenicima kulture. Nemojmo zaboraviti da su tada udareni temelji organizirane službe zaštite spomenika. Premda je istovremeno izgubljena gotovo svaka veza sa slobodnim zapadnim svijetom, veza sa stoljetnom srednjoeuropskom tradicijom obnove spomenika kulture. A u osnovi te tradicije stajale su samo dvije riječi - njega spomenika.

Vratimo se novcu i vratimo se u sadašnjost. Kad se o europskom novcu radi, izgleda kao da ga ima toliko da možemo pozlatiti naše povijesne gradove. A kad postoji novac onda se gradi. I upravo ta bezglava gradnja, popularno nazvana "unos novog sadržaja", najveća je opasnost za naše spomenike kulture. Po svaku cijenu spomenici moraju dobiti novu namjenu, novi sadržaj ili biti samoodrživi. Prethodno nitko nije odgovorio na pitanje treba li recimo nekoj srednjovjekovnoj tvrđavi uopće nova namjena. Ne samo da nitko oko toga ne postavlja pitanja niti zna odgovore, nego začudo nema diskusije ni u znanstvenoj zajednici. Kao da je članstvo u Europskoj uniji odgovor na sve.

U Kini su izgradili vjerne kopije nekih važnih europskih kulturnih spomenika. Uskoro će kopirati europske povijesne gradove. Pa čak i Disneyland ima svoje kopije posvuda po svijetu. Međutim, kineske kopije bit će vjerojatno vjerne originalnom spomeniku, prije pojave europskih fondova i 'unosa novog sadržaja'. Možda i oni Kinezi, koji još nisu bili u Europi, žele doživjeti originalni europski povijesni spomenik. Možda ćemo i mi vrlo skoro put Kine. Da vidimo kako su nekad izgledali naši povijesni spomenici.

Poslovica kaže: 'Pazi što želiš jer možda ti se to i ostvari.' Zaželjeli smo novac i dobili smo ga. Za razliku od nas, Max Dvorak nije zaželio ništa. Bio je prijatelj s ljubiteljem i poznavateljem starina austro-ugarskim princem Franjom Ferdinandom, istim onim koji je ubijen 1914. godine u atentatu u Sarajevu. Franjo Ferdinand čak je aktivno sudjelovao u pisanju Dvorakovog životnog djela, knjige 'Katekizam zaštite spomenika'.

Iako se već u prvoj rečenici svoje knjige pita, Max Dvorak dobro je znao što je njega spomenik. Znamo li mi?

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK