Romantična priča o vjetrenjači u Rogoznici

VEĆINA NAŠIH VJETRENJAČA IZ 19. STOLJEĆA

Na našoj obali Jadrana, vjetrenjače su najsjevernije zabilježene u Medulinu u Istri, a najjužnije u Metkoviću. Unatoč jednostavnoj i po porijeklu antičkoj tehnologiji, većina vjetrenjača na našoj obali sagrađena je u 19. stoljeću; tek dvije potječu iz 16. i 18. stoljeća.

Ostaci najstarije hrvatske vjetrenjače iz 16. stoljeća nalaze se na otoku Ošljak u Zadarskom kanalu. Bilo je vjetrenjača i u kontinentalnim, sjevernim dijelovima Hrvatske na mjestima gdje nije bilo voda tekućica. Većinom su prestale s radom pojavom parnih i električnih mlinova, nakon čega su gotovo posve nestale kao građevine.

Za razliku od toga, u mnogim europskim zemljama sačuvan je veliki broj vjetrenjača, koje su bitan dio tradicijske baštine i zaštitni znak nekih država kao što je Nizozemska.

Tipološki naše vjetrenjače s valjkastim kulama nalikuju onima u Grčkoj, za koje se pretpostavlja da su arhitektonski uzori dalmatinskim graditeljima vjetrenjača. Sačuvani su ostaci petnaest vjetrenjača (uglavnom su ostale samo valjkaste kule), od čega su tri proglašene spomenicima kulture: vjetrenjače u Bolu i Sutivanu na otoku Braču te vjetrenjača u Rogoznici.

Sve su naravno odavno promijenile namjenu i u njima se ne melje žito. Neke su postale vikendice, a neke – kao vjetrenjača u Bolu – ugostiteljski objekti. Na našoj obali ne postoji niti jedna vjetrenjača na kojoj su se sačuvala vjetrena kola i mlinski mehanizam.

VJETRENJAČA JE IMALA I PROJEKT

Vjetrenjača u Rogoznici sagrađena je na najvišoj točki sjevernog dijela otočića Kopare na kojem se nalazi naselje Rogoznica. Na fotografijama Rogoznice s početka 20. stoljeća na tom mjestu vide se samo župna crkva Uznesenja Marijina i vjetrenjača iza nje. Uokolo tada nije bilo objekata. Nažalost, danas je upravo taj prostor gusto izgrađen što je zauvijek promijenilo vizuru mjesta.

Sačuvao se projekt vjetrenjače koji je 1892. godine izradio bečki student, sin prvog vlasnika Šimuna Lovrića Caparina. Nacrt nije posve u skladu s vizurom i unutrašnjim rasporedom vjetrenjače, ali dočarava kako je ona stvarno izgledala. Ostala je bez izvornog krova i vjetrenog kola, koje je imalo uobičajeno platneno jedro na osam polja.

Sagrađena je od priklesanog kamena složenog u redove. Kad je bila cjelovita, imala je prizemlje i dva kata i bila natkrivena plitkim stožastim krovom pokrivenim kamenim pločama. U prizemlju je bilo mlinsko postrojenje, a katovi su služili za stanovanje mlinara i njegove obitelji. U prizemlju vjetrenjače postoje vrata, i po jedan prozor na svakom katu u osi s vratima. Još i danas na zidu vjetrenjače vide se metalne alke za privez magaraca kojima se dovozilo žito.

Vanjski promjer vjetrenjače iznosi 6,5 metara, što je uobičajeno za takve objekte sačuvane na našoj obali. Vjetrenjača je radila sve do Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je stradala u  borbama. Bila je napuštena do 80-ih godina prošlog stoljeća, kada ju je praunuk prvog vlasnika pretvorio u stambeni objekt. I tako taj vrijedni dio naše kulturne povijesti sačuvao za budućnost.

ROMANTIČNA PRIČA U NIMALO ROMANTIČNOM OKOLIŠU

Priča o vjetrenjačama vodi nas u vrijeme 19. stoljeća kad je u doba modernizacije došlo do povećanog prirasta stanovništva u Dalmaciji, a naša priobalna i otočna naselja dobila današnje oblike. Kada danas gledamo stare razglednice naselja kao što je Rogoznica, ili proučavamo prve austrijske katastarske karte tih mjesta, pomalo nas uhvati sjeta za davno izgubljenim vremenom. Nova građevinska ekspanzija povezana s turizmom, koja je uslijedila u suvremeno doba, za razliku od one iz 19. stoljeća, nema nikakvog razumijevanja za tradiciju.

Tako je i naša vjetrenjača ostala usamljeni podsjetnik na nekadašnji krajolik usred arhitektonskog i urbanističkog kaosa od betona, čelika, stakla, pleksiglasa i ostalih materijala koji nemaju nikakve veze s prošlošću.

Poput romantične priče u nimalo romantičnom okolišu.