Znam li ja kao doktor znanosti, i to ni manje ni više nego doktor rimske provincijalne arheologije nešto o tome? Trebao bih jer je apostol Pavao, koji je bio rimski građanin, živio i širio kršćanstvo u 1. stoljeću poslije Krista kad je carski Rim bio na vrhuncu, a kršćani mala i Rimljanima posve nebitna židovska vjerska sekta.

SAVLE, SAVLE ZAŠTO ME PROGONIŠ?

Život Svetog Pavla jedna je od najpoznatijih biblijskih priča iz Novog zavjeta. Židov Pavao, kojem je rodno ime Savao ili Saul, bio je žestoki progonitelj kršćana. Pretpostavlja se da se rodio u gradu Tarzu u antičkoj Kilikiji, današnjoj južnoj Turskoj, krajem 1. stoljeća prije Krista, a umro u Rimu 64. ili 65. godine poslije Krista tijekom progona kršćana. Prema Bibliji Saulu se u pustinji na putu u Damask, gdje je trebao progoniti tamošnje krščane, ukazao osobno Krist. Saul je od velike svjetlosti pao s konja na zemlju i privremeno oslijepio, a Krist mu je postavio glasovito pitanje: “Savle, Savle zašto me progoniš?” U Damasku je Saulu vraćen vid, a on se odlučio krstiti i postati kršćaninom uzevši ime Pavao. Kako bismo znali kazati, ostalo je ušlo u legendu: Pavao je dotad beznačajnu židovsku sektu proširio diljem Rimskog Carstva, postavljajući tako temelje svjetskoj religiji. Međutim, u Pavlovo vrijeme u 1. stoljeću poslije Krista, kršćani su bili prisutni samo u najvećim gradovima Carstva, a članovi kršćanske zajednice bili su uglavnom pripadnici najnižih društvenih slojeva.

Sve što znamo o Kristu, apostolu Pavlu i životu prvih kršćana znamo iz tekstova Novog zavjeta. Prvi kršćani su toliko mala i Rimu nebitna zajednica da o njima imamo iznimno rijetke zapise kod rimskih povjesničara iz 1. i početka 2. stoljeća poslije Krista. Rimljanima su bili zanimljvi tek zato što se nisu pokoravali službenoj rimskoj religiji, i štovali kult rimskog cara. Zbog toga su kršćani od samog početka bili izloženi progonima rimske vlasti. Progoni su trajali sve to 313. godine poslije Krista kad je car Konstantin objavio tzv. Edikt o toleranciji, kojim je kršćanstvo izjednačeno s drugim religijama u Rimskom Carstvu.

Još manje je ostalo arheoloških, materijalnih tragova o prvim kršćanima. Teško ih je bilo razlikovati jer se nisu ničim izdvajali od ostalih Rimljana. Sastajali su se po privatnim kućama gdje su prakticirali svoju religiju, koja je završavala zajedničkom večerom. To su osnovni razlozi zašto nema nikakvih dokazanih materijalnih ili arhitektonskih ostataka kršćanstva sve do kraja 2. i sredine 3. stoljeća poslije Krista, kad je kršćanstvo postalo vrlo rašireno u Rimskom Carstvu. Krajem 2. stoljeća poslije Krista krščani ostavljaju svoje znakove u rimskim katakombama. Prva pouzdano utvrđena kršćanska crkva sagrađena je nešto prije sredine 3. stoljeća poslije Krista u antičkom gradu Dura Europosu, na obali rijeke Eufrat u današnjoj Siriji. Ali sve to je gotovo dvjesto godina nakon misionarskih putovanja Svetog Pavla i njegovih učenika.

PAVAO ŠALJE SVOG UČENIKA TITA U DALMACIJU

“Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo”, piše apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima. Kad govori o Iliriku ne znamo je li Pavao mislio baš na rimsku Dalmaciju, jer je početkom 1. stoljeća poslije Krista pojam Ilirika obuhvaćao puno veći prostor od Dalmacije. Uključivao je rimsku Panoniju i dobar dio onoga što se danas zove Balkanskim poluotokom. Ali zato pouzdano znamo da je u Dalmaciju kasnije poslao svog učenika Tita. U poznatom pismu Timoteju, Pavao se žali da su ga napustili mnogi učenici i da je Tit u Dalmaciji. Bez obzira na Pavlove žalopojke, nema nikakve sumnje da je Tit po njegovom nalogu otišao u Dalmaciju širiti kršćanstvo jer ga je Pavao već slao u sličnu misiju na otok Kretu. Titov jedini zadatak bio je organizirati crkvenu hijerarhiju. Svojim učenicima Pavao je naložio da organiziraju kršćanske zajednice u velikim gradovima gdje su među radnicima i nižim slojevima društva lako mogli pronaći sljedbenike, što je karakteristika početaka širenja kršćanstva.

U koji je grad rimske Dalmacije Pavao mogao poslati svog učenika Tita? Gotovo sigurno u najveći i najvažniji grad provincije Salonu (današnji Solin), koji je bio sjedište uprave rimske Dalmacije na čelu s carskim namjesnikom. Budući da su prvi kršćani izbjegavali širiti novu religiju među konzervativnijim seoskim stanovništvom, zašto bi Pavao u 1. stoljeću poslije Krista upće bio na prostoru gdje se danas nalazi manastir sv. Arhanđela Mihaila uz rijeku Krku u Kistanjama. Najbliži veći naseljeni prostor tom mjestu u rimsko vrijeme bio je vojni logor Burnum kod današnjih Ivoševaca, koji sigurno nije spadao u krug velikih gradskih središta koja bi bila zanimljiva Pavlovim misionarima. Velika gradska središta, s mnoštvom ljudi iz različitih društvenih slojeva, nalazila su se isključivo u priobalju rimske provincije Dalmacije, poput bogatih kolonija Salone, Narone, Jadera i Epidaura.

USMENA PREDAJA KOJA TO NIJE

“To predanje kazuje, da je apostol Pavao idući sa istoka u Rim prošao putem, koji je vodio pokraj staroga znamenitoga rimskoga grada Burnum (blizu današnjih Kistanja), i da se zaustavio kraj rijeke Titius (današnje Krke) i propovijedao Hristovu nauku. Predanje ovo označuje i mjesto, gdje se Pavao zaustavio, a to je kod današnjeg pravoslavnog sveto-arhanđelskog manastira na Krci.” Tako je o tobožnjoj propovijedi Svetog Pavla na rijeci Krki u svojoj knjizi pod naslovom Pravoslavna Dalmacija 1901. godine pisao dokazani krivotvoritelj povijesti episkop Nikodim Milaš. Glavna povijesna izmišljotina bila mu je da su Srbi dalmatinski prastanovnici, što je među ostalim dokazivao usmenom predajom o Svetom Pavlu. Koju je od kaluđera u manastiru Krka prvi pouzdano čuo venecijanski putopisac Alberto Fortis, objavivši je u svojoj knjizi “Put po Dalmaciji” tiskanoj u Veneciji 1774. godine. Više od sedamsto godina poslije života Svetog Pavla. U svoje neznanstvene povijesne akrobacije i nevjerojatne konstrukcije episkop Nikodim Milaš upleo je i oca hrvatske historiografije Ivana Lučića, koji je živio u 17. stoljeću, kao i brojne druge starije povjesničare.

Dakle, teza o boravku apostola Pavla na prostoru današnjeg manastira Krka nije ni približno istinita, niti ju je moguće znanstveno, arheološki dokazati. Kad bi tako nešto bilo moguće, onda bi na obalama rijeke Krke počela prava znanstvena revolucija u poznavanju prvih kršćana. Na svu sreću svoje sam znanje o arheologiji stjecao kod najboljih u Hrvatskoj, među kojima je i akademik Nenad Cambi, najveći živući poznavatelj povijesti i arheologije ranog kršćanstva u Hrvatskoj. A oni su me naučili da je znanstvena istina ispred svega i sviju.

Makar propao svijet.

Ilustracije:

-Preobraćenje sv. Pavla na putu u Damask

- Nacrt ostataka prve kršćanske crkve iz 3. stoljeća u Dura Europosu