Kolumna Ive Glavaša

Završetak obnove tvrđave sv. Ivana - prilika da analiziramo koliko smo znali o šibenskim fortifikacijama

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   11.06.2022 u 09:49

Obnova šibenskih tvrđava počela je 28. travnja 2012. godine prvim radovima na tvrđavi sv. Mihovila. Prije nekoliko dana za javnost je svečano otvorena posljednja u nizu, tvrđava sv. Ivana. Znači da je pravo vrijeme da napišemo zaključak, ali ovaj put ne o radovima nego o tome koliko smo saznali tijekom radova obnove.

Prije 2015. godine znanje o šibenskim tvrđavama relativno ograničeno

Moj prvi susret s obrambenom arhitekturom uopće bio je sudjelovanje u obnovi tvrđave Barone 2015. godine. Ipak sam doktorirao rimsku arheologiju, a to je - priznat ćete - barem 1500 godina udaljeno od naših tvrđava i nije baš s njima povezano. Što mi je drugo preostalo nego da se bacim na proučavanje postojeće literature, a ona se svodila manje-više na magistarski rad o šibenskim fortifikacijama mog umirovljenog kolege Josipa Ćuzele i općenitu knjigu o bastionskim fortifikacijama na Jadranu najboljeg hrvatskog znanstvenika iz tog područja Andreja Žmegača.

Ali neočekivani nalazi, koji su svakodnevno iskakali na tvrđavi Barone, ukazivali su mi na to da je u znanstvenom smislu trebalo kopati puno, puno dublje. Kad sam iste te 2015. godine, u znanstvenom časopisu Portal, objavio svoj prvi rad o šibenskim tvrđavama pod naslovom 'Šibenska tvrđava sv. Mihovila u Kandijskom ratu' nisam ni slutio da sam otvorio novo poglavlje, poglavlje redovitog znanstvenog objavljivanja istraživanja šibenskih tvrđava. To je bila prva novost u zahvatima na našim tvrđavama. Druga je bila temeljito i planirano arheološko istraživanje, koje nam služi da potvrdimo sve one nove povijesne karte i crteže o našim tvrđavama što smo ih pronašli u venecijanskim i bečkim arhivima.

U međuvremenu je 2017. godine pomorska tvrđava sv. Nikole upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a. Sve što nam je tijekom procesa prijema u UNESCO o tvrđavi rekao poznati francuski znanstvenik Nicolas Fauchere, poslužilo mi je za daljnja proučavanja. Rezultat je bio četiri znanstvena rada koja sam o tvrđavi sv. Nikole dosad objavio u našim najjačim časopisima. Iskreno, od te početne 2015. godine više i ne znam koliko sam znanstvenih radova objavio o šibenskim tvrđavama i na koliko sam znanstvenih skupova, domaćih i međunarodnih bio. To u krajnjem i nije toliko bitno. Bitno je da je znanstvena javnost upoznata sa svim što se radi kako bi ako treba postalo i predmet kritike.

Mala, ali odabrana ekipa iz Javne ustanove 'Tvrđave kulture Šibenik'

Međutim, ovo nije priča o meni, i mojim većim ili manjim stručnim i znanstvenim uspjesima. Ovo je prije svega priča o maloj, ali stručnoj i ustrajnoj ekipi iz Javne ustanove 'Tvrđave kulture Šibenik' na čelu s ravnateljicom Goranom Barišić Bačelić, diplomiranom povjesničarkom umjetnosti i Josipom Pavićem, profesorom povijesti i već sada afirmiranim znanstvenikom.

Sjećam se kad me 2016. godine ravnateljica Barišić Bačelić, nakon jednog od mojih javnih predavanja u Muzeju grada Šibenika, upitala kad možemo očekivati znanstvenu objavu prvih rezultata istraživanja šibenskih tvrđava. A danas, šest godina poslije mogu s ponosom kazati da su rezultati proučavanja šibenskih tvrđava više nego golemi. Pri tom najveći dio zasluga za to ide stručnim djelatnicima tima Javne ustanove 'Tvrđave kulture Šibenik' koji - mogli bismo kazati - vodi Josip Pavić. Ne samo što su produbili naše spoznaje o postojećim tvrđavama u samom Šibeniku, nego su proširili naše poznavanje fortifikacija na nekadašnjem teritoriju šibenske srednjovjekovne komune. Dazlina, Rakitnica, Velim, Raslina, mogli bismo dalje nabrajati lokalitete na kojima su postojale kasnosrednjovjekovne utvrde za obranu od Osmanlija, koje su prije dolaska Pavića i ekipe bile potpuno nepoznate stručnoj i znanstvenoj javnosti. Otkrivanje tih lokaliteta bilo je povezano s marljivim arhivskim radom i detaljnim terenskim obilaskom, kako bi se utvrdio točan položaj tvrđava. Tako na primjer nikad prije nismo imali saznanja gdje se zapravo nalazio obrambeni bedem Rasline, ili gdje je tvrđava u Velimu.

Sve će nam to pomoći da se napravi svojevrsna kartografija lanca utvrđenja koja su na teritoriju Šibenika sagrađena za obranu od Osmanlija. Samo da napomenem, takva sustavna istraživanja u Dalmaciji obavljena su dijelom samo u Kaštelima, ali i to sada vrlo davno. Šibenik time u posljednje vrijeme postaje pionir u proučavanju obrambenog sustava jedne dalmatinske komune pod vlašću Venecije. Podrazumijeva se da se istraživanja redovito objavljuju u znanstvenim časopisima i prikazuju na domaćim i međunarodnim kongresima, u čemu sve sudjeluje i pisac ove kolumne.

Svijet je 'gladan' podataka o Šibeniku

Tako se na međunarodnom znanstvenom skupu pod nazivom 'Kasno mletačko utvrđivanje', koji se održavao početkom listopada 2019. godine u Muzeju grada Splita, u praksi pokazalo što za Šibenik znače internacionalni kontakti. Grčki znanstvenik i profesor na Tračkom sveučilištu Nikolaos Lianos, nakon mog izlaganja o tvrđavi sv. Ivana i Barone, objasnio je Josipu Paviću i meni što je točno utvrda u obliku dijamanta (koju je Pavić otkrio i objavio) čiji se ostaci još i danas vide u Rogozničkoj ulici u Šibeniku. Upozorio nas je na slične oblike manjih utvrda kakve je Venecija u nizu gradila za zaštitu Korintske prevlake u Grčkoj. Profesor Lianos u Italiji je vrlo cijenjen, a tamo je i objavio veliku knjigu o mletačkim utvrdama u Grčkoj. Sutradan na brodu, nakon posjeta našoj tvrđavi sv. Nikole, profesor Lianos (koji je inače arhitekt) crtao mi je neke detalje vezano uz projektiranje nužnog izlaza iz tvrđave.

Ove male anegdote pokazuju koliko je bitna međunarodna znanstvena suradnja i koliko nam ona može pomoći u daljnjem istraživanju kulturnog blaga u Šibeniku, pa i šire u Dalmaciji. Dok je trajala obnova tvrđave sv. Ivana i posljednja istraživanja na  tvrđavi sv. Mihovila ta znanstvena suradnja bila je stalno prisutna, iako javnosti možda nije bila vidljiva na prvi pogled. Svijet je gladan znanstvenih informacija o Hrvatskoj, Dalmaciji i Šibeniku i mi ih dajemo, a zauzvrat dobivamo korisne informacije koje nam pomažu razjasniti i valorizirati neke detalje na našim spomenicima koje bez te pomoći sami možda ne bismo prepoznali.

Prije toga međunarodne znanstvene suradnje gotovo da i nije bilo. Valjda smo mislili da smo sami sebi dovoljni i da su spomenici koje imamo posljedica lokalnog umjetničkog genija. Kao da u prošlosti nisu postojali stalni politički, društveni i kulturni kontakti između dvije jadranske obale. Sve u skladu s neznanstvenom doktrinom koju je poslije Drugog svjetskog rata oblikovao jedan pokojni akademik, čije ime samo iz pristojnosti neću spominjati.

Podijeli:        

// PROMO