OBJAVA: 22.10.2019, 21:33h   •   IZMJENA: 22.10.2019, 21:26h   komentara   •     ISPIŠI

Svaki šesti par

Druga strana priče o medicinski potpomugnotoj oplodnji: Postavite ova pitanja


  Ilustracija/Unsplash Druga strana priče o medicinski potpomugnotoj oplodnji: Postavite ova pitanja
PIŠE Šibenik IN
22.10.2019, 21:33h

S neplodnošću ili smanjenom plodnošću u Hrvatskoj se suoči svaki šesti par, a u situacijama kada je liječenje neplodnosti bezuspješno mnogi parovi počinju razmišljati o medicinski potpomognutoj oplodnji.

 

 

 

Postupak medicinski potpomognute oplodnje može biti itetkako izazovan, i za žene i za muškarce, a put kroz koji parovi za vrijeme njega prolaze često je izvor velikog stresa, koji na kraju može dovesti i do narušavanja odnosa.

I to nije ništa neobično. 

Iako svaki par ima svoju priču, o emocijama koje se mogu pojaviti kada se par suoči s neplodnošću, potencijalnom narušavanju odnosa i njegovu popravljanju razgovarali smo sa psihologinjom Helenom Rašić Radauš iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Kada gradite kuću, najbitniji su temelji. Kada gradite obitelj, nema razlike.

Prije nego što par uopće dođe do dijagnoze neplodnosti ili smanjene plodnosti, najčešće provede neko dulje vrijeme pokušavajući ostvariti trudnoću. U tom periodu prvo ih prati nada i sreća, zatim kako vrijeme prolazi, a želja za trudnoćom se ne ostvaruje dolaze razočaranje, sram, preispitivanje, tuga i razmirice. Najčešće slušaju (apsolutno neutemeljene i štetne) savjete da se 'samo treba opustiti' i da 'prestanu razmišljati o tome', čime se samo još više krive.

Iako govorimo o svakom šestom (ove godine se počinje spominjati da je čak u pitanju i svaki peti) paru koji ima problema s plodnošću, većina ljudi i dalje ima dojam da su problemi s plodnošću nešto jako rijetko i nešto s čime se drugi ne susreću. Ideja da bi trudnoća trebala doći spontano i bez teškoća jedna je od prvih prepreka. I tu se parovi prvo nose s osjećajem vlastitog neuspjeha u nečemu što 'svi drugi mogu', najčešće i ne znaju koliko je njihovih prijatelja prolazilo kroz istu borbu, objašnjava psihologinja i nastavlja:

Kada se par prvi put obrati liječniku, najčešće to bude ženin ginekolog. Ponekad taj ginekolog nije netko tko će ih i poslušati. Možda će odbaciti njihove brige i reći im ponovno da se 'opuste'. 

U tom slučaju parovi se mogu osjećati posramljeno ili neshvaćeno. Tada bi trebali pronaći drugog specijalista, koji će im pružiti pozornost, razumijevanje i spremnost na rješavanje problema. To je minimum minimuma koji svaki par treba zahtijevati, smatra Rašić Radauš. 

POSTUPAK = SUOČAVANJE SA STRESOM

U trenutku kada se par uputi u sam postupak medicinski potpomognute oplodnje, bilo da se radi o inseminaciji, IVF-u ili donaciji gameta, suočava se sa stresom. Istovremeno pokušavaju kontrolirati nadu koja ih često preplavi, ali, kako kaže Rašić Radauš, i to je normalno.

Stres koji sa sobom donosi postupak potpomognute oplodnje često se "prelije" na cijeli život. Zato je dobro i prije početka sjesti i - razgovarati. 

Primarno je da se partneri dogovaraju, razgovaraju, posvećuju jedan drugom tijekom postupaka. 

Prije upuštanja u MPO, važno je da se partneri međusobno podržavaju i da naprave plan onoga na što su spremni, što žele, kakva su im očekivanja. 

Ponekad se dogodi da npr. partnerica želi proći 5 ili 10 postupaka i zatim stati, a partner želi pokušavati dok ne uspije. Možda partner želi probati s doniranim jajnim stanicama ili sjemenom, a partnerica na to nije spremna. Možda oboje žele odustati nakon nekog broja postupaka, ali se boje to izgovoriti da ne razočaraju drugu osobu. 

Postavljaju se i brojna druga pitanja - koliko zametaka žele unijeti (žele li riskirati blizanačku trudnoću), koliko su financijski spremni izdvojiti ako ne ostvare trudnoću u postupcima koje financira HZZO, koliko su dugo spremni pokušavati, u koji bolnički centar žele ići, na koje su sve invazivne metode spremni ovisno o dijagnozi? Kome će reći? Hoće li reći samo obitelji, samo nekim prijateljima ili će biti otvoreni prema svima? Mogu zadržati to i samo za sebe. Svaki odgovor na ta pitanja je točan – ako se partneri oko njega usuglase, objašnjava Rašić Radauš i dodaje kako se parovi, da bi uopće mogli odgovoriti na sva pitanja koja ih doista mogu preplaviti, trebaju educirati i znati da su to pitanja koja trebaju postaviti.

GDJE POSTAVITI PITANJA?

Mogu to učiniti na portalima (npr. roda.hr), forumima, u grupama na Facebooku i slično.Razgovor s liječnikom iznimno je bitan, postavljati pitanja iznimno je bitno. Svaki par ima individualne potrebe i želje, a tu je iznimno bitno iskomunicirati što su one i s liječnikom. Edukacija o postupcima može povećati stres, ali zasigurno donosi osjećaj kontrole i samopouzdanja u vezi s čitavim postupkom, što će u konačnici donijeti i veću mogućnost donošenja odluka te nižu razinu stresa.

Dakle, u samom početku važno je da partneri otvoreno razgovaraju o očekivanjima, osjećajima i naprave plan. Taj je plan podložan promjeni! Samo im iskustvo može prikazati stvarnu sliku i kako će se osjećati tijekom postupka.

Nije rijetko da partneri imaju potrebu odustati. Da misle da je previše. Tada je dobro otići na neki odmor, posvetiti se jedno drugome i podsjetiti se što očekuju i žele. Promijeniti odluku nije lako, ali je dopušteno i sasvim u redu.

Ako partneri imaju problema s donošenjem kompromisnih odluka ili jednostavno žele dodatnu podršku, preporučuje se uključivanje u partnersku terapiju kod psihologa, odnosno psihoterapeuta, kaže Rašić Radauš.

RAZGOVOR, DOGOVOR I POSVEĆENOST

Ako se dogodi da cijeli proces traje neočekivano dugo, to u život para može donijeti novu količinu stresa, ali i narušavanje odnosa, češće svađe, pa i međusobno udaljavanje, no, objašnjava psihologinja, razmirice i konflikti mogu nastupiti i prije same dijagnoze neplodnosti.

Sama dijagnoza može i ujediniti i razjediniti par, a nije tako rijetko da se parovi nakon stresa koji nose postupci MPO i raziđu. Doista je primarno bitno da se partneri dogovaraju, razgovaraju, posvećuju jedan drugom tijekom postupaka. 

Najčešće su oni fizički zahtjevniji za ženu (koja prolazi hormonalne terapije, ubode iglom, punkcije jajnih stanica, transfere, različite druge ginekološke operacije) i nije rijetko da se osjeća usamljenom, nedostatnom ili neshvaćenom, uz to što je iscrpljena i što ju boli. 

Partner treba imati razumijevanja za nju, posebno s obzirom na to da su žene te koje često nose osjećaj osobnog neuspjeha ako postupak ne rezultira trudnoćom. 

Podrška, razumijevanje, sjećanje na one stvari koje su ih povezivale sve ono vrijeme i prije postupaka mogu ojačati odnos. Mali znakovi pažnje usmjereni na partnericu mogu puno značiti. Najbitnije – treba pitati, a ne pretpostavljati što joj treba, piše Zadovoljna.hr.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK