SADA ČITATE
Tužna priča mlade djevojke koja godinama živi s anoreksijom: Zaslužujem li jesti? Je li vrijedno jesti?
KLJUČNE RIJEČI
anoreksija
          OBJAVA: 17.10.2019, 20:08h   •   IZMJENA: 17.10.2019, 20:36h   komentara   •     ISPIŠI

Dnevnik iz dana u dan

Tužna priča mlade djevojke koja godinama živi s anoreksijom: Zaslužujem li jesti? Je li vrijedno jesti?


  ilustracija/Pixabay Tužna priča mlade djevojke koja godinama živi s anoreksijom: Zaslužujem li jesti? Je li vrijedno jesti?
PIŠE ŠibenikIN
17.10.2019, 20:08h

Mima Hepburn, 22-godišnjakinja oboljela anoreksije koja se pet godina borila s tom bolešću odlučila je podijeliti dnevnik svoje svakodnevne borbe s anoreksijom koja kod žena u dobi od 15 do 24 godine uzrokuje više smrti nego bilo koja druga bolest.

 

 

 

Prije četiri mjeseca stvari su bile toliko loše da je bila primljena u bolnicu za poremećaje u prehrani 'Vincent Square' u središtu Londona, prenosi portal 24sata.

 Anoreksija je 'vrag koji sjedi na ramenu' i šapuće na uho: što manje jedeš, bolje ćeš se osjećati - tvrdi Mima. Ona je svjesna da je to laž, ali ta mentalna bolest, ono što je anoreksija i je, zarobila ju je u beskrajnom ciklusu anksioznosti, opsesivne rutine i odricanja.

Anoreksija ne odustaje i dan danas. Svaki dan ju pokušava sabotirati. Samo neke dane pobijedi, a neke ne. 

U znak podrške svim oboljelima od anoreksije Mima je odlučila svoj dnevnik javno podijeliti kako bi im pružila podršku da uvide da nisu sami.

Četvrtak, 22. studenog 2018.

Drugi dan na mom prvom radnom mjestu kao pripravnica i nevjerojatno sam ponosna što sam osvojila jedno od 100 mjesta. Ali kada se tople malene ruke prilijepe za moje, primijetim da su mi prsti uvijek ledeni. Hladna sam do kostiju, čak i ljeti, a na licu i udovima imam debele dlake - moja strategija tijela je da me grije jer sam tako mršava.

Tri godine nisam imala menstruaciju, a BMI (indeks tjelesne mase) mi je 12 (normalan raspon je između 18,5 i 24,9). Muče me želučani problemi, iscrpljena sam i um mi je nejasan, nefokusiran.

Srijeda, 19. prosinca 2019. 

Trebala sam provesti ponedjeljak navečer sa svojom blizankom Amelijom na festivalu svjetlosti u Kew Gardensu. Umjesto toga bila sam u bolnici St. Thomas u Londonu.

Osjetila sam mučninu tijekom popodneva, a zatim bol. Osjećala sam se kao da će mi organi zatajiti; moje tijelo odustaje, kao što me na to i majka upozorila.

Amelia i naš prijatelj su me odveli u bolnicu. Dok je Amelia rekla hitnom osoblju o mojoj bolesti, išle su joj suze. Osjećala sam se krivom i bilo me sram. Lijek je ublažio fizičku bol, ali ništa nije moglo umanjiti taj osjećaj da sam godinama svoju blizanku podvrgavala takvim mentalnim mučenjima. 

Petak, 21. prosinca 2018.

Upravo sam propustila obiteljsku večeru. Svakodnevno me opsjedaju misli o hrani. Ne mogu to zaustaviti. Što sam jučer jela? Hoće li se moja uobičajena rutina danas prekinuti? Zaslužujem li jesti? Je li vrijedno jesti?

Ipak se sjećam vremena kad sam mazala maslac na kruh, borila se da pojedem više keksa od svog brata Arthura. Jela sam i nikad se nisam udebljala.

Tada su se, prije šest godina, naši životi počeli raspadati. Moji su roditelji morali prodati našu obiteljsku kuću, šesterosobnu kuću u Tunbridge Wellsu, jer je očev posao doživio financijsku krizu i preselili smo se u iznajmljenu kuću. Sve je bilo u nemiru i željela sam stvoriti red.

Cijeli članak pročitajte na portalu 24sata.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK