SADA ČITATE
Priča s Krapnja: 'Nešto je baš jako trulo u našoj vrloj domovini'
KLJUČNE RIJEČI
krapanj
          OBJAVA: 20.04.2019, 08:48h   •   IZMJENA: 20.04.2019, 09:11h   komentara   •     ISPIŠI

Otvoreno pismo

Priča s Krapnja: 'Nešto je baš jako trulo u našoj vrloj domovini'

Objavljujemo pismo naše čitateljice Ire Volarević s Krapnja, koja se susrela s inertnošću hrvatskih institucija pa sve to odlučila podijeliti s nama/vama. Njezino pismo prenosimo u cijelosti…


  Krapanj / ŠibenikIN Priča s Krapnja: 'Nešto je baš jako trulo u našoj vrloj domovini'
PIŠE Šibenik IN
20.04.2019, 08:48h

Lijepa naša domovino! Dalmacijo, srce naše! Nisu li to riječi koje svaki pravi Hrvat i Dalmatinac ima na vrhu jezika? Pa, s dužnim poštovanjem, te riječi možete napisati na komad papira pa njime obrisati guzicu. Jer nešto je jako, ali baš jako trulo u toj našoj vrloj domovini. U ovom slučaju mjesto radnje je Šibenik, mikrolokacija Krapanj.

Ne znate za Krapanj? Logično, to je jedan otok opsega 3500 m, udaljen od kopna svega 300 m. Broji stotinjak stanovnika, a najveći dio populacije koji ovo mjesto zove svojim domom dio je naše ljubljene dijaspore. Jedan takav igrom slučaja mi je susjed. Kada kažem susjed, moram naglasiti da dijelimo zid. Eto, toliko smo bliski. Taj čovjek, odnosno ta obitelj, stanuje u SAD-u, a svoju ljubljenu domovinu posjećuju dva tjedna godišnje. U Americi su pravi uzorni građani, poštuju sve zakone, sigurno znaju himnu, djeca im pričaju tečni engleski i pravi su uzoriti građani. A ovdje rade sranja. Ovdje ne poštuju zakone, ovdje dižu nos kada vide susjede (mene), ali ovdje glasuju jer su ipak Hrvati i imaju pravo na to. Mda.

Nego, vratimo se onom kršenju zakona. Već smo rekli da je mjesto radnje Krapanj. Ovo mjesto, kao i većina sličnih, živi samo ljeti. Tijekom sezone. Na turistima i apartmanima. I ja sam među iznajmljivačima. Igrom slučaja dolazim iz Zagreba, pa nikada nisam postala dio otočke ekipe, ali sviđa mi se mjesto pa ovdje živim. Ozbiljno shvaćam svoj posao iznajmljivača pa se trudim svojim gostima pružiti što bolje iskustvo i što ljepši odmor. Kuća je već na samom moru, pa ne trebam izmišljati ništa posebno. Samo im urediti plažu, dati nekakav sportsko-rekreacijski sadržaj i nadati se da će im se dovoljno svidjeti da se opet vrate. I sve radim kako treba. Plaćam gradu Šibeniku koncesiju na dva mula kako moje goste nitko ne bi gnjavio. Plaćam i osiguranje, plaćam boravišne pristojbe. Plaćam sve. I onda dođu oni susjedi i krenu uređivati objekt koji se nalazi na pomorskom dobru, djelomično na površini koja je meni dana u koncesiju. Sve smrdi na ilegalu. Objekt uopće ne postoji na katastarskim kartama. Što sam onda napravila? Obratila se nadležnim institucijama, naravno.

Tko je nadležan?!

I onda hladan tuš. Građevinska inspekcija stavila me u red čekanja, kao da sam se u bolnici naručila na magnetsku. Ono, čekajte dok ne dođete na red. Par mjeseci. Moramo vas ubaciti u raspored, malo nam je nezgodno što ste na otoku pa moramo hvatati trajekt. Dok dođu, kuća će možda već biti gotova. Zovem konzervatorsku službu. Izašli na teren, kažu da to nije u njihovoj nadležnosti. Molim? Cijeli je otok kulturno-povijesna baština, a ta građevina nije u njihovoj nadležnosti? Zašto onda mi ostale budaletine koje slijede slovo zakona moramo vama nositi idejne projekte na odobrenje? I promijeniti boju fasade, oblik krova ili visinu stropa ako nam vi tako kažete jer u suprotnom nećemo dobiti odobrenje za gradnju? Jer, igrom slučaja, ja baš nosim idejni projekt za svoju kuću toj istoj konzervatorskoj službi. Kako to da je moja kuća u vašoj nadležnosti, a onaj sporni objekt nije? Udaljeni su 10 m. Kako ste za jedno nadležni, a za drugo niste? Kako to? Ne razumijem.

Idemo dalje. Zovem Lučku kapetaniju. Pa oni su zaduženi za pomorsko dobro. Mi smrtnici ne smijemo popraviti mul koji je razbilo more jer ćemo dobiti kaznu. Svaki mul u njihovoj je nadležnosti. To su, mogli bismo reći, njihovi muli. To što sam ja dobila koncesiju ne znači da ga smijem dirati. Ne, ima da ga upotrebljavam upravo onakvog kakav jest. Pa, moji su susjedi iznad zakona. Oni planiraju zaliti taj mul betonom. Da im bude lijepo i ravno. I što onda radi Lučka kapetanija? Kažu da ih nazovem kada krene betonaža. Tek tada tu ima nekakve osnove. Okej, nema, beda, evo kada dovrše cijelu kuću, cca 15. 7., onda će upaliti miješalicu i krenuti zalijevati. Možemo im pomoći. Ono, susjedski. Ma, mogu im pomoći i naši gosti. Ne valja na odmoru samo ležati i sunčati se, treba se malo i uznojiti. A na lopati se baš dobro znoji. Pa kada to zajedno betoniramo, onda mogu nazvati Lučku pa da dođu baciti oko i što? Reći da smo obavili dobar posao? Dodijeliti kaznu, ali umanjenu jer je mul baš krasno betoniran? Odlično. Jedva čekam.

Gdje je tu pravda?

I što da ja, molim vas lijepo, sada radim? I policiju sam zvala. Došli su. Zvala sam ih sva u suzama. Pola sata prije toga voditelj radova na tom objektu lijepo mi je objasnio kako će on srušiti moju kuću, maknuti moje brodove i zabraniti mi da ikada stupim na njegov mul. Jer sve je to njegovo. Tko zna, možda je branitelj, pa smatra da zaslužuje svoj komad zemlje jer je branio Domovinu. S velikim D jer samo je jedna naša Rvacka. Dakle, nakon tri tjedna navlačenja s inspekcijama, gubljenja živaca i slušanja štemalice, frajer mi kaže da će me maknuti odavde i ja puknem. Ne na njega, kao što sam možda trebala, nego u suze. Nisam konfliktna osoba i mrzim svađe. Ne da mi se prepucavati s čovjekom koji hoda okolo udarajući čekićem po mojoj kući, prijeteći mi da će mi sve srušiti. U toj raspravi ne bih pobijedila. Ne, nazvala sam policiju jer se nisam osjećala sigurno. Rekli su da će doći sutradan i jesu. Eto, to je bilo danas. Zapisali su što sam im rekla i lijepo rekli da je najpametnije da si popijem dva apaurina i nastavim zvati inspekcije, a ovog gospodina da izbjegavam. Onda su razgovarali s njim. Mislim, razgovarali. Bolje je reći slušali njega kako galami i objašnjava da smo moj dečko i ja narkomani iz Rijeke i da će on nas maknuti odavde. Ista priča, nova publika. I to je to. Nakon toga sam nazvala građevinsku, opet dobila odgodu dolaska, poželjela gospođi s kojom sam razgovarala ugodne blagdane i sjela ovo pisati.

Znate kako se osjećam? Jadno. Jadno i bijedno. Sve radim po zakonu, a zakon me ne štiti. Sve te inspekcije nemaju vremena za mene. Razumijem da je gužva, sezona se bliži, sve je puno radova, ali zar stvarno u cijelom Šibeniku postoji samo jedan inspektor? Dobro, recimo da su dva. Zar je to sve? Zar je to dovoljno da se pokrije cijeli grad i sva okolna područja? Zar moram imati vezu da bih nekoga dovukla ovdje i zaustavila ilegalne radove? Zar moram čekati da stvari odu do kraja da bi netko reagirao? Da ja podivljam pa odem sve njima srušiti? Hoće li onda netko reagirati? Zašto ja, koja sve radim kako treba, spavam nemirno, a oni koji rade kako žele nemaju ni jednu brigu? Gdje je tu pravda? Logika? Smisao? Ne mogu više. Umorna sam od svega.

Zato ljudi odlaze iz Hrvatske. Zato što se ne osjećaju sigurno. Zato što ih svaki nasilnik poput mojih susjeda i njihovog voditelja radova mogu maltretirati, dok institucije čekaju da se dogodi nešto konkretno, pa će onda reagirati. Kako je to pogrešno… Kao što rekoh, nešto je ovdje jako, ali baš jako trulo. Živjela Hrvatska!

Ira Volarević

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK