OBJAVA: 10.10.2017, 18:31h   •   IZMJENA: 10.10.2017, 18:31h   komentara   •     ISPIŠI

Đuro Seder i jedna slika

U četvrtak u Krševanu pogledajte izložbu 'čovjeka koji ide svojim putem'

Galrtija sv. Krševana u četvrtak, 12. listopada, ugostiti će izložbu slika Đure Sedera, otvorenje je u 20 sati, a možete je razgledati radnim danom od 9 do 12 i od 18 do 20 sati sve do 28. listopada.


PIŠE V.B.
10.10.2017, 18:31h

O Đuri Sederu i njegovim djelima na ovoj izložbi, Margarita Sveštarov je napisala: 

Dvoranski romanički prostor crkve sv. Krševana, nalik visokoj škrinji svetačkih moći,  takav je da može nositi sublimaciju jedne jedine slike.  Slika Đure Sedera  takva  je. Svojom slikarskom gestom, u ovoj građevini, jest ta jedna jedina slika. Ona ima moć da dosegne najviše tonove njene visine,  tamu njene dubine, svjetlo njene širine i njezino sakralno sjećanje.  Drama i dinamika Sederove slike, njezin unutrašnji potres, mukla i ushićena istinitost, visoka termička energija, duhovna  usijanost na vrelištu leda i njezin misterij, takvi su. Ispunjavaju sve njene mogućnosti i slici ostaje samo nemogućnost da bude drukčija. Zašto to nismo učinili i  postavili samo jednu sliku, ne znam. (Ali to je moje žaljenje.) 

Đuro Seder akademik i profesor emeritus  kao „ čovjek koji ide nekim svojim putem“ sažeo je u jednome razgovoru svoje stvaralaštvo: „Ovo je jedno ljudsko, patničko slikarstvo koje traje cijeli život, no sublimiralo je u sebi slikarske, tradicionalne i ljudske vrijednosti, tako da iza njega stojim s punom odgovornošću“.  Odgovornost prema istinitosti slike i slikarstva  riječi su  moralne naravi i dotiču se Sederova ethosa  i osobe.

Od mladenačke žudnje i zaljubljenosti u slikarstvo do tjeskobnog tjesnaca nemogućnosti slike i gorgonaškog crnila „kao melankolije“   - kako je pisao Josip Vaništa -  kojim su se 60-ih godina  „gasile sve suvišnosti slike“  a „stvari izgubile svoje razloge da budu za sliku“ (Zdenko Rus), za Đuru Sedera nije bilo prečaca. Bio je to, u  drugoj polovici stoljeća modernizma, neizbježni put koji je jedino mogao autora vratiti  u prostor slike i prostoru slike vratiti oblik, boju, gestu, svjetlost! Tada je sve ono što je bilo „zakrito“ bilo  iznova „raskrito“ (1977.) a egzistencijalna muka i muklost postala je egzistencijalnom gestom povratka slikarstvu i vjere u sliku. I liku čovjeka i njegove  ljudskosti u vihoru osjećajnosti i psihizma (onoga svijetlog i onoga tamnog). Osamljenosti jednoga i uzajamne nepremostive osamljenosti dvoje. 

Približio je svoj i naš pogled slikarskoj materiji do mjere mogućeg.  Približio je kadar do taktilnog (ljudskog), istodobno udaljujući ga do onostranog (metafizičkog). Kao iluzionist nanosi slojeve pigmenata kako bi iz dubine iznio svijetlo i kako bi osvijetlio i ozračio površinu. Slojeve nanosi potezom koji podiže grebene uznemirenosti čula i čuda stvaranja koje je po sebi misterij sakralnoga.  Kao strukture egzistencije, konačnosti čovjeka i beskonačne prirode u čijem je središtu tvorbena snaga imaginacije. Sederov ekspresionizam  ne propovijeda o sakralnom svijetu, nije njegova naracija, nije njegova predodžba, on je njegov simulacrum. U slikarskoj materiji, u gesti ruke, u snažnim strukturama te geste i rukopisa  koje su su gradivne i razgrađujuće, u imaginaciji nastajućeg znaka (lika) i u dinamici prepletanja osnove i potke (prizora i slikanja), biva sakralna ili njena jednakost. U čudu slikanja koje čini poznatim ono što nije vidljivo.

I kada je njegovo slikarstvo novozavjetno ili kada je riječ o autoportretu, ono u sebi nosi biblijsku seizmografiju ljudskosti između Knjige Postanka (Stvaranje svijeta) i Knjige Otkrivenja (Apokalipse). Ekspresija (ekspresionizam) je „žestoka“, a molba, strah, zagovor i čudo u očima i rukama su Pjesma nad pjesmama i svekolika grozničava žudnja njezinih stihova. Katalonska romanika, Giotto, Rouault, njemački egzorcistički ekspresionizam,  Kokoschkina ekspresionistička groteska, Hermanovi biblijski krajolici …. asocijacije su koje se u Sederovu egzistencijalnom izgaranju ne mogu nazivati srodstvima, tek najširom obitelji.   Prije bih rekla kako je ovo slikarstvo  jedan duboki srednjovjekovni san povijesnog čovjeka,  koji je u svojim snoviđenjima, ljudskim  strepnjama, strahu i drhtanjima    (Soren Kierkegaard) mogao biti naslikan tek u vrijeme današnje buke i šumova i izgubljene svijesti o vlastitoj konačnosti  u beskonačnosti prirode.  

Od umjetnika, koji u prvom licu punom odgovornošću ide nekim svojim putem i biva oslobođen. 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK