SADA ČITATE
Iako je na Zlarinu bio jedan od najvećih fašističkih konclogora u Dalmaciji, danas smo na njega zaboravili
KLJUČNE RIJEČI
Ivo Glavaš
Zlarin
          OBJAVA: 28.10.2017, 09:07h   •   IZMJENA: 28.10.2017, 09:07h   komentara   •     ISPIŠI

Zaboravljeni (ne samo) Šibenik

Iako je na Zlarinu bio jedan od najvećih fašističkih konclogora u Dalmaciji, danas smo na njega zaboravili

Šibenski konzervator Ivo Glavaš u novoj kolumni piše o konclogoru na Zlarinu koji je bio jedna od dva velika logora u okupiranoj Dalmaciji, a koji je nakon Drugog svjetskog rata postao zaštićen kao kulturno dobro


PIŠE Ivo Glavaš
28.10.2017, 09:07h

Na otoku Zlarinu na rtu Marin gotovo tri mjeseca, od ožujka do lipnja 1943. godine, postojao je koncentracijski logor kojeg je osnovao talijanski fašistički režim. Bio je to jedan od dva takva velika logora u okupiranoj Dalmaciji; drugi je bio zloglasni logor na otoku Molatu, sjeverozapadno od Zadra. Nekadašnji koncentracijski logor na Zlarinu, poslije Drugog svjetskog rata proglašen je spomen-područjem i zaštićen zakonom kao kulturno dobro.

Odmah nakon okupacije hrvatskih krajeva u travnju 1941. godine, na više načina talijanski fašistički režim provodio je sustavnu talijanizaciju. Tako su koncentracijski logori služili planiranom raseljavanja Hrvata iz Dalmacije, bolje rečeno etničkom čišćenju. Na hrvatskoj obali Jadrana najveći konclogori bili su u Kamporu na otoku Rabu, na otocima Molatu i Zlarinu te na Prevlaci. Osim tih logora, postojali su i manji logori u Vodicama, Biogradu i Divuljama o kojima se jako malo zna. Iz tih logora, Hrvate je trebalo raseliti po Apeninskom poluotoku ili čak talijanskim prekomorskim kolonijama. 

Pogled na rt Marin na otoku Zlarinu gdje je nekada bio fašistički konclogor

Iako su postojali logori kojima su upravljale talijanske civilne vlasti, na našem prostoru osnivani su isključivo logori kojima je upravljala talijanska vojska. U takve logore nije mogao pristupiti međunarodni Crveni križ, a životni uvjeti logoraša bili su užasni. Spavali su uglavnom pod šatorima, gotovo bez hrane i vode. Logorima su harale zarazne bolesti, najčešće tuberkuloza, dizenterija i tifus. Da ne govorimo da su logoraši bili izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju i smaknućima.

Prema planovima talijanske vojske, s područja Trogira, Šibenika i Drniša trebalo je iseliti sve muško stanovništvo starije od 15 godina. Za to su htjeli osnovati veliki logor na otoku Zlarinu, koji je prema prvoj zamisli trebao biti na zlarinskom rtu Oštrici. To nije dopustio talijanski upravitelj Zlarina, kojeg naravno nije zabrinjavala sudbina logoraša. Važnije mu je bilo da logor ne nagrdi izgled rta Oštrice i otoka Zlarina. 

Nakon onog što je talijanska vojska nazivala akcijom čišćenja, a mi danas ispravno nazivamo ratnim zločinom genocida, u logor na Zlarinu početkom travnja 1943. godine smješteno je 1645 stanovnika dalmatinske zagore i šibenskog primorja. Logoraši su spavali u šatorima, u koje se znalo natiskati i po 20 ljudi, a oko njih su talijanski vojnici podigli bodljikavu žicu. Izdvojeni i posebno čuvani dio logora, pod nazivom ˝logor izoliranih˝, bio je namijenjen taocima koji bi bili strijeljani u znak odmazde za partizanske akcije. Oni su u logoru živjeli u osobito teškim uvjetima. 

Spomenik logorašima na rtu Marin na otoku Zlarinu

Logor je službeno zatvoren 15. lipnja 1943. godine. Preostalih 1000 logoraša prebačeno je brodom u Rijeku, a potom u logore u Arezzu, Padovi i Udinama u Italiji. Prema dostupnim povijesnim podacima, kroz logor na otoku Zlarinu na rtu Marin prošlo je ukupno oko 2500 osoba. Nije poznat točan broj umrlih ili ubijenih logoraša – drži se da je preminulo približno 60 osoba. Neki su umrli u šibenskoj bolnici od posljedica bolesti i batina.

Fašistički logor na otoku Zlarinu bio je mjesto najgoreg stradanja i patnje hrvatskog civilnog stanovništva, pretežito iz šibenske zagore i primorskih mjesta, tijekom Drugog svjetskog rata. Mogli bismo kazati da su neki tamo zatvoreni jer nisu znali talijanski jezik ili nisu znali pozdraviti rimski. Ustvari svi su zatvoreni jednostavno zato jer su bili Hrvati. I onda, umjesto pravog spomenika, na tom mjestu nalazi se omanja, posve neugledna ploča. Kao da smo svi zaboravili što se tamo dogodilo, a ne bismo smjeli.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK