Prvi put u šibenskoj povisti jedan je naš čovik metnija poveći dija naških riči, šta su se u Šibeniku naveliko duperavale do prija malo vrimena (dok nije sve ošlo apjonbo) na internet, u Šibenski brevijar i u ovi digitalni libar, šta se more priko stikova davati iz ruke u ruku oli kopirati nemilice. Sad do tih svetih riči svako naše čejade more dopriti, a da se njanci ne digne iz posteje, i skroz mukti - piše u uvodu Jakovljević.

O šibenskim riječima kroz povijest kazao je 'Šibenski govor oli dijalekat, svoje simenje vuču i od nepismenih Ilira, i od starih Grka i Rimjana, i od svojih Vlaja i Morlaka ka i od Ugara, pa sve to višje i od Venecije, Turaka, Napolejona, Austrije i - u najnovije vrime - od pripametne  Amerike, ma sve su one tolko prokuvane, da ih više niko furešti ne more pripoznati, jerbo su samo naške, šibenske’.

DŽ

Džak – vrića

Džumbus – nered; podvala

Đ

Đaka – dulja jaketa, kapotić

Đelat – sladoled

Đelož – jubomoran

Đendar – pulicjot iz prve Jugovine (najpopularniji je bija đendar Đuro, a poslin ga je u drugoj  Jugovini zaminija jedan šta je govorija: "Ne grupiši se!", "Raziđi se!", oli "Siđi s biljke!")

Đendinjera – kar sličan gosposkoj kočiji, s federima, da ne bi putnicima za vožnje bubrizi otpali  na cestu.  Š njon se nije išlo upoje, nego je služila samo za finije stvari: za vinčanja, za ići na 
 Veliku Gospu u Vrpojac, na sajam sridon u Drniš ili do Skradina. Ovo me sve vratilo puno  godina  unazad, kad san se s mojima, ka dite, vozija ostraga, na karu punon grožđa, iz Gornjeg  poja, od  Dubrave prama Jurasovoj česmi, ma s karon na željeznin kolima, koji je veselo skaka  po kamenčinama i makadamu. Tek kad bimo se dočepali asfalta na Gvozdenovu moga san 
uzdaniti: Fala ti, Bože, šta si mi sačuva oba bubriga! Jerbo, nismo se to bili vozili u đendinjeri, 
nego u karu.

Đentila peršona – ujudna osoba, koja je sa svakin lipo, ma makar i falšo

Đeš - gips

Đilet - prsluk

Điravanje – šetanje gradon gori-doli i tamo-vamo. Zlatno vrime điravanja u Šibeniku bilo je od  početka 1960-ih do sredine 1980-ih, kad su svakog dana, prija podne i pogotovu od pridvečer pa sve dok je bilo svita, na stotine i stotine naših judi điravale Pojanon, Kalelargon i  cilon rivon.