Kakav je osjećaj nakon toliko godina otići u mirovinu, sad kad se to 'napokon' dogodilo?

Sad kad se to napokon dogodilo, meni je lijepo, iako zadnjih dana s novim ravnateljem Tonijem Brajkovićem radimo primopredaju, a ima puno toga što moramo napraviti i potrajat će to sve skupa još desetak dana. Osim toga, moram i iseliti svoje stvari iz muzeja. Prvi put sam tu došao kao student 1979. godine i od tad tih 46 godina pomalo sam skupljao stvari kao hrčak. Sad i muzej ide u energetsku obnovu i treba sve te stvari odnijeti kući, a kući nema mjesta. Sad sam na tristo čuda, pomalo kupim stvari u kašete za masline pa ću vidjeti gdje ću sa svim tim. Neke knjige koje sam kao kustos pa ravnatelj dobivao privatno ostavit ću muzeju, a one koje se tu ne uklapaju dat ću u Kistanje, gdje će se otvoriti knjižnica. Dakle, još se vrtim po muzeju i niti nemam osjećaj da sam već u penziji.

Znači, nije taj odlazak u mirovinu ništa zastrašujuće? Znamo da ste poprilično aktivna osoba i izvan posla.

Sad ću uglavnom sjediti kući na kauču, gledati televiziju i jesti. Šala mala. Prije tri-četiri godine izašao je u jednom mediju tekst novinarke Marine Jurković naslovljen 'Jedva čekam ne ići u penziju'. Sad je mirovina napokon došla, a ja stvarno ima toliko stvari za napraviti da ne znam što ću prije. Naravno, ostat ću kolegama iz muzeja na raspolaganju, ali petljati se neću nigdje bez poziva. Vjerujem da mi neće zabraniti ulaz, barem zasad. Dolazit ću u muzej, ali znatno rasterećeniji. U zadnjih nekoliko dana dobio sam nekoliko mejlova koje sam sve proslijedio Toniju Brajkoviću. Što bi rekao inspektor Poirot, što se tiče ovog posla, moje sive ćelije pomalo otpuštaju te neke obaveze.

Koje su to druge stvari, od kojih ne znate što ćete prije?

Prošlog tjedna mi je jedan prijatelj izorao vinograd u Donjem Polju i posadili smo bob. Stavili smo već i špinjače, blitve, sad polako ide mrkva, a uskoro će i krumpir. Imam i 120 maslina blizu Zatona. Ima tu posla za cijelu obitelj i to nam je poseban gušt. Dakle, jedna od tih stvari je poljoprivreda. O pticama koje uzgajam neću zasad još puno govoriti. Imam i fotografiju i Fotoklub Šibenik. Imam šest vanjskih hard diskova koje nisam imao dosad vremena srediti. Također i brdo dijapozitiva i pozitiva od ranije.  U zadnje vrijeme suprugu i mene uhvatila su i putovanja. Lagano ćemo pisati neke male putopise. Tu je, naravno, i gastronomija. Vodim već stranicu na Facebooku 'Zemlja Gurmanija', a uskoro sa svojom tetom Zdravkom Najev krećem u pisanje kuharice, na jedan drugi način od ovih uobičajenih. S pričama o receptima, ali to je sve zasad još tajna. Očekujem tu knjigu dogodine u tisku. Mislim da ćemo krenuti i u video-produkciju. Moguće da nešto u tom pogledu napravimo i u suradnji sa ŠibenikIN-om. Imam i poziv za snimanje 'Gurmanskih ćakula' u Hercegovini. To moram dobro proučiti, njihove specijalitete i tradiciju. Uz sve to, imam i brod 'Primorku' pa ću više vremena provoditi na moru. Dosta sa svojim prijateljem Zlatkom Ibrahimovićem iz Fotokluba Šibenik. Nećemo baš roniti kao što smo nekad prije ozbiljno radili, ali hoćemo malo po plićaku. Tu su Lionsi, kao i družba Braća Hrvatskog Zmaja, koju sam osnovao u Šibeniku.

Znači, posla i dalje kao u priči?

Da, ali to je lijepi posao. Ne moram se više baviti s problemima kao što su kad ne radi klima u muzeju, pukla vodovodna cijev i sve ostalo što moraš raditi kao kao ravnatelj jedne ustanove, a vani se to ne vidi. Ljudi misle da se bavimo samo arheologijom i postavima ili smo na terenu, a treba rješavati i te osnovne stvari. Ići ću i na terene, dobili smo za njih nekoliko sredstva. Rado ću i u penziji ići na Goriš u Mukoše, a to je već dogovoreno s Institutom za arheologiju iz Zagreba. Nadam se i da će se već ove godine u Muzeju grada Šibenika zaposliti i treći arheolog, koliko smo ih uvijek i imali. Nadam se i da ću s kolegama i dalje moći surađivati na tim muzejskim poslovima, ali i terenima poput Danila i Bribira. Drag mi je taj Bribir, jer sam od 1979. godine na tim istraživanjima. Pripremam i tri monografije s kolegom Fabijanićem, a s kolegom Sinišom Krznarom iz Instituta za arheologiju radim na objedinjavanju i objavljivanju javnosti svih istraživanja na srednjovjekovnim lokalitetima.

Uz Bribir, koja su vam najdraža istraživanja i lokaliteti?

Na Bribiru sam od 1979. godine kod Stjepana Gunjače. To mi je i prvi teren. Stjepan Gunjača je tada, a i dan-danas veliko ime. Kad sam dolazio tamo sa svojom 'peglicom', izgledalo mi je kao da dolazim kod Zeusa na Olimp. Malo je bilo ljudi koji su kod doktora Gunjače, kako smo ga zvali, mogli uopće doći na njegov teren. U tome mi je pomogao njegov sin Zlatko. Od samostalnih istraživanja, jako mi je drago ono kod crkvice sv. Lovre u Donjem Polju. Rezultati tih istraživanja izaći će uskoro. Tu crkvicu možemo nazvati svojevrsnim početkom Šibenika. Donje Polje bilo je naseljeno već od prapovijesti, a možda je tu blizu bila čak i luka za antičko naselje Rider. Ili u Jadrtovcu ili Mandalini. U Mandalini je bilo raznoraznih antičkih objekata koji su srušeni za vrijeme građenja tamošnjih vojarni. I more u Morinjskom zaljevu u Jadrtovcu bilo je dalje u kopnu pa je i tu možda bila luka. Na lokaciji Mojstir kod Jadrtovca bio je i jedan kasnoantički samostan iz petog ili šestog stoljeća, ostatke kojeg su 1934. godine, kad se radila cesta oko obale, nasuli u nasip. Kod sv. Lovre imamo crkvu na kojoj ima i pleter, jedini koji je otkriven na šibenskom području. Tu iz IX. stoljeća, uz neke druge, imamo i natpis sv. Mihovila. Na toj lokaciji je istraživao još i legendarni don Krsto Stošić, još prije drugog velikog rata. Ono što sam ja kasnije iskopao je oko 200 grobova, s izuzetnim nalazima, koje svi mogu doći pogledati u naš muzej. Uz to mi je jako drag i nalaz groba ratnika u Vaćanima. Mač i posuda koje smo tamo našli nisu pronađeni nigdje drugdje u Hrvatskoj, a i na cijelom području Balkana. Izuzetno su mi drage i Mukoše na Gorišu. Na tom lokalitetu sam prvi put bio s kolegama 1985. godine. Tu još ima puno posla i nastavit ću na tom projektu surađivati.

Kad sve obavite oko primopredaje, što će vam oko muzeja najviše nedostajati? Hoćete li i u mirovini svaki dan biti u gradu? Živite na Vidicima, nije dolazak u stari dio grada jeftin sport?

Možda će mi malo skupo biti plaćati parking, a penzija će mi biti više nego upola manja od plaće. Snalazit ću se i ostaviti auto gdje se može pa pješačiti do grada i muzeja, kojeg ostavljam odličnoj ekipi u rukama. Vjerujem da će oni puno još toga dobrog napraviti i da za to ima prostora. Ove godine ih čeka stota obljetnica muzeja, u koju ću i ja na neki način biti uključen. Malo će biti nezgodno zbog energetske obnove. Ima toliko toga, i ne zavidim Toniju, ali, poznavajući ga, znam da će sve dobro napraviti.