Srijeda u 18 sati

Jasna Nanut u Arsenu predstavlja komediju ‘Sedmo nebo’: ‘Brak kao institucija teško drži korak s vremenom’

Film   |   Autor: Valerio Baranović   |   28.11.2023 u 13:17

  Nina Đurđević
Jasnu Nanut gledatelji poznaju s malih ekrana kroz popularne emisije u kojima je sudjelovala kao novinarka i voditeljica, a sad se javnosti predstavlja kao redateljica čiji je prvi dugometražni film, ‘Sedmo nebo’ s Krešimirom Mikićem u glavnoj ulozi, premijerno prikazan na 70. Pulskom filmskom festivalu. Šibenčani ga imaju priliku pogledati u srijedu, 28. studenog u 18 sati u Kući umjetnosti Arsen, nakon čega slijedi razgovor s redateljicom i glumcem Nikšom Butijerom u kojemu mogu sudjelovati i gledatelji.

Radnja filma se odvija oko Nina Radmana, čovjeka s previše žena i premalo vremena, hodajućeg recepta za katastrofu. Pokušavajući priznati ženi da se zaljubio u drugu, traži pomoć ‘stručnjaka’ čiji ga savjeti vode u još veći kaos. 

U strahu od žene, Ninova paranoja sve više raste, a on se pretvara u tempiranu bombu. Hoće li trijumfirati ili krahirati, otkriva ova komedija neočekivanih obrata, u kojoj je samo jedna stvar veća od Ninovih problema – njegov tlak.

S Jasnom Nanut smo razgovarali uoči gostovanja u Šibeniku, a razgovor pročitajte u nastavku.

Većini gledatelja će biti novost informacija da ste redateljica, kakav je bio put s malih ekrana na ‘velike’ pa nakon toga s filma kratkog metra na dugi? 

Organski. Film je moja prva ljubav, no u mladosti sam shvatila da mi fali životnog iskustva pa sam ga skupljala radeći na televiziji koja mi je omogućila da obiđem svijet, razgovaram s najvećim filmašima tog vremena, pitam ih sve što me zanima. Kad se baviš filmom, sve je research. Vratila sam se na Akademiju nakon što sam postala mama, i vježbala zanat na kratkim filmovima, ali oduvijek sam jedva čekala da dođem do dugog metra. I danas me taxisti i tete u dućanu pitaju: ‘Pa gdje ste vi nestali?’, pa im objasnim da i dalje radim na televiziji, ali iza kamere. Od nečeg se mora živjeti.

Kako je biti redateljica u društvu u kojemu muškarci, često i nažalost, imaju glavnu riječ?

Možda su nekad imali, ali definitivno više nemaju. Posljednjih godina redateljice postižu iznimne uspjehe i u Hrvatskoj i vani - Hana Jušić s ‘Pijatom’, Sonja Tarokić sa ‘Zbornicom’, Judita Gamulin i Karla Lulić s predstavljanjem svojih debitantskog filma... Imamo i iznimno talentirane mlade redateljice - Anu Šiškov, Martinu Marasović... Aktivna sam u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, u upravnom odboru su dvije redateljice - Dana Budisavljević i Nikica Zdunić. Neravnopravnost vlada još jedino u svijetu reklama, to se mora promijeniti.

Photo: Mladen Šarić, Styling: Saša Joka, Make up: Matija Vukić, Frizura: BBK,Naočale: Boris Banović Eyewear

Sedmo nebo gledateljima donosi komičnu priču o preljubu i ludosti muškarca koji se boji suočiti sa suprugom. Jasno, riječ je o fikciji, ali sigurno će se brojni prepoznati u toj situaciji. Zašto ste se odlučili baviti ovom temom u filmu?

Brak kao institucija teško drži korak s vremenom koje se sve brže kreće i potiče individualnost. Bili smo nedavno s filmom u Luksemburgu, ‘pohvalili’ su nam se da su treći na top listi razvoda u Europi, sa 80,3 % propalih brakova. Pitala sam ih kako to, vele: ‘Život je kratak, a plaće velike’. U Hrvatskoj mnogi loši brakovi nažalost traju do smrti, ekonomski razlozi tu igraju veliku ulogu, mnogi razvedeni ljudi još uvijek žive pod istim krovom... Zanimala me osobna drama ljudi u toj sveprisutnoj situaciji, kako se snalaze, kako pronalaze izlaz, ako uopće? 

Krešimiru Mikiću nije prvi put u vašim filmovima. Da je riječ o glumici, a da ste vi muškarac, pitao bih vas je li vam muza. Zašto ne okrenuti pitanje, je li vam Mikić neka vrsta muze? Koja je tajna te suradnje?

Pa da, zašto muza ne bi bio muškarac? Krešo je mentalni tip glumca, uživam s njime razgovarati o priči i njegovom liku jer je izniman poznavalac ljudske psihologije, promatra svijet isto kao i ja, dubiozno. Uvijek ga pitam: ‘Što bi tvoj lik sada napravio?’ Ima neka tajna veza između nas dvoje, kaže mi da sam ja ženska verzija njega. 

Hrvatski filmovi sve više putuju izvan Hrvatske, a neki su čak bolje prihvaćeni u inozemstvu. Kakvo je vaše insidersko iskustvo stanja u hrvatskoj kinematografiji?

Premalo proizvodimo, nažalost, svega šest dugometražnih filmova godišnje. Žao mi je zbog toga jer naša kinematografija ima potencijal za bar deset. Filmaši se u Hrvatskoj filmom, nažalost, ne bave profesionalno već iz hobija. Nitko od nas ne živi od filma i to je najveća šteta za našu kinematografiju jer nismo filmu posvećeni 100% već se paralelno bavimo preživljavanjem. No, borimo se za bolje uvjete rada i bolju organizaciju našeg ekosistema pa se nadam da će se to u budućnosti promijeniti na bolje. Volim vjerovati da ću jednog dana živjeti ne samo za film kao sada, već i od filma.

Ulaznice za projekciju dostupne su online ili na blagajni Kuće umjetnosti Arsen.

4 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli: