ISTRAŽUJEMO Hrvatska u 2026. više nema većinsko vlasništvo nad ekonomijom, BDP per capita pri Unijinom dnu

U današnjem, drugom nastavku serijala donosimo sažeti prikaz okolnosti, u kojima je jedna mala zemlja prvi put u svjetskoj povijesti u kratkom roku prelazila iz unikatnog, samoupravnog socijalizma i društvenog vlasništva u liberalni kapitalizam.

Koja je stranka pobijedila na izborima iz 1990.

Da je prijelomne i tada još predratne1990-e bilo koja od političkih stranaka (što su se to hrvatsko proljeće predstavljale biračima uoči povijesnih, prvih višestranačkih izbora nakon 1946.), objavila da – čim dođe na vlast – kreće u (ras)prodaju gotovo cjelokupna bankarstva, telekomunikacija, naftne industrije i aluminija stranim, zapadnim kompanijama, te da namjerava gotovo sve uvozno učiniti jeftinijim od domaćeg, kako bi prošla na tim izborima?

Najmanje daleko od zagovaranja cjelovite, otvorene tržišne ekonomije tada su bili tek osnovana Socijaldemokratska partija Hrvatske (koja je nastala reformom Saveza komunista Hrvatske) i stranački blok Koalicija narodnog sporazuma (pod vodstvom Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar, lidera iz 1971.). Nasuprot njih, Tuđmanova Hrvatska demokratska stranka je u startu bila neumoljiva, zagovarajući gotovo autarkičnu politiku, s doktrinom prema kojoj Hrvatska mora biti „svoja na svome“, s „hrvatskim novcem u hrvatskoj lisnici“. No, nakon povijesnog uspjeha u oslobađanju zemlje, pod vodstvom HDZ-a već od 1996. kreću sveobuhvatne  pripreme za prodaju najvažnijih segmenata nacionalne ekonomije i financija, koji u idućim godinama završavaju u većinskom stranom vlasništvu.

Nije to hrvatska vlast radila samo na svoju ruku, nego pod rafiniranim palicama iz Europske zajednice, NATO-a i  SAD-a, koji su tražili čvrto umrežavanje hrvatskih potencijala na ovdašnjem putu u NATO i kasniju Europsku uniju.

Vlasnička elita u europskoj Hrvatskoj iz 2026.

Danas, 30 godina poslije početka sveobuhvatne privatizacije najkvalitetnijih potencijala u državnom vlasništvu, u posjedu većinskih stranih vlasnika nalaze se INA (većinski vlasnik je  mađarski MOL), Pliva (vlasnik izraelska Teva), Hrvatski Telekom (vlasnik Deutsche Telekom), Ericsson Tesla (vlasnik švedski Ericsson), Tvornica duhana Rovinj (vlasnik British American Tobacco), Dukat (vlasnik francuski Lactalis) itd.

Uz te vlasničke transakcije, stranim kompanijama je potpuno otvoreno hrvatsko tržište robe i usluga, pa na njemu danas vladaju brojne njemačke i austrijske trgovačke mreže, od Lidla, Spara i Kauflanda do DM-a i Mullera, dobro napunjene uvoznom robom. Uz Deutsche Telekom ostatkom tržišta telekomunikacija vladaju austrijski A1, HT-ov Iskon i Telemach, dok ponudu mobitela, tableta, laptopa i ostale sve maštovitije košare uređaja za digitalnu eru dopunjavaju i  južnokorejski Samsung, kineski Huawei, američki HP i ostali, odreda inozemni proizvođači, vlasnici i serviseri.

Hrvatski građani na hrvatskom tržištu unazad 30 godina u potpunosti kupuju uvozne automobile, čak i odjeću i obuću, i veliku većinu ostale robe široke potrošnje, čiji su vlasnici i izvoznici u Hrvatsku strane kompanije (ne samo iz Europske unije, nego rubno i iz Turske, Kine i Tajvana, pa čak i iz Vijetnama).

Zlatno, ali kratkotrajno doba privatizacije društvene imovine bilo je samo u njezinim počecima, još 1990., prema zakonu Markovićeve savezne, jugoslavenske vlade, kada su kao za primjer – kroz prodaju vlasničkih udjela s popustima za male dioničare, menedžere i radnike – prodavani Tvornica duhana Rovinj od srednjih, i novinska tvrtka Arena od malih firmi. Tada je još bila popularna ideja da se ambiciozniji i bogatiji samoupravljači preobraze u male dioničare te tako razvija narodni kapitalizam ili kapitalizam za narod, kao da je to u kapitalističkom sustavu održivo.

No, nakon Miloševićeva udara na devizno tržište i rezerve Narodne banke Jugoslavije u travnju 1991., te sloma devizne štednje građana, sve banke su ušle u tešku krizu. U Hrvatskoj je oporavak banaka iz te krize, kao i državnih financija, počeo 1993. kroz privatizaciju društvenih stanova, kroz koju se znatan dio devizne štednje, koju su građani povukli iz banaka, vratio u financijski sustav. Zatim su tako početno oporavljene banke prve od većih gospodarskih i financijskih subjekata u Hrvatskoj izložene pretvorbi vlasništva i privatizaciji, uz (ras)prodaju velikim stranim bankama.

Zašto su stranim vlasnicima najprije prodane banke

I Anti Markoviću, i Franji Tuđmanu je iz Washingtona, Londona, Berlina i Pariza još početkom 1990-ih nametnuta doktrina, prema kojoj malim zemljama koje teže integracijama u velike gospodarske i sigurnosne sustave Zapada, vlasništvo ne smije biti važno, nego efikasnost i stabilnost ekonomije i financija na domaćem  području. Imao sam tada pouzdane informacije da predsjednik Franjo Tuđman nije bio oduševljen tom vrstom političkog pritiska sa Zapada, ali se istodobno suočavao i s brojnim ucjenama.

Nisu tim pritiscima tada bili oduševljeni ni mnogi njegovi najbliži suradnici, ali su još ratne 1993. u sklopu stabilizacijskog i antiinflacijskog programa uspostavili stabilan hrvatski dinar (a godinu poslije i kunu) s precijenjenim tečajem, uz kojeg je preko noći gotovo sve uvozno postalo jeftinije od domaćeg. Na toj osnovi je uslijedilo rušenje konkurentnosti i mrvljenje većine domaće proizvodnje, ionako uzdrmane golemim ratnim štetama.

U takvim okolnostima krenule su pripreme za privatizaciju banaka i najznačajnijih industrijskih kompanija. Zašto najprije banke? Da se radilo u prvorazrednom interesu hrvatske ekonomije, najprije bi se privatiziralo manje i manje uspješne tvrtke i djelatnosti, a tek na kraju – i to samo uz manjinske vlasničke pakete za strane ulagače – i velike kompanije i banke.

Kad se to radilo sa strateškim ciljem da jedna mala, tek iz rata i osamostaljenja izašla zemlja, što prije uđe u NATO i kasniju Europsku uniju (tadašnju Europsku zajednicu), onda je trebalo slušati diktat velikih igrača. Jer, u geopolitičkoj igri mačke i miša preuzimanje bankarskog potencijala i nacionalne štednje mora prethoditi svim kasnijim, iz te činjenice, izvedenim potezima.

Tiha, zapadna diplomacija (od MMF-a i Svjetske banke, do SAD-a i Europske unije) je odredila redosljed velikih privatizacijskih projekata u Hrvatskoj, a u konačnici i njihove pojedinačne cijene. Zemlji, čije kompanije dotad nisu kotirale na europskim burzama,  nije bilo prepušteno da sama određuje ni taj redosljed poteza, a ni cijene kompanija u prodaji. Zato su umjesto domaćih, odlučujuće bile velike britanske i američke revizorske kuće plus globalne bonitetske agencije, koje su određivale po kojim će cijenama Hrvatska prodavati svoje banke i vodeće kompanije.

U prvom i najvažnijem slučaju prodaje banaka bila je riječ o njihovoj rasprodaji, jer inozemni revizori nisu u imovinu tih banaka uključivali štednju građana, pa su za male novce 90 posto bankovnog potencijala i nacionalne štednje otklizali u većinsko vlasništvo pet velikih srednjeeuropskih banaka.

Hrvatski BDP per capita je i u 2026. pri Unijinom dnu

Tako je danas Zagrebačka banka u većinskom vlasništvu talijansko-njemačke grupacije UniCredit, Privredna banka Zagreb u vlasništvu talijanske Intesa San Paolo grupe, Erste banka u vlasništvu istoimene grupe iz Austrije, OTP banka u vlasništvu OTP iz Mađarske, Raiffeisenbank u vlasništvu istoimene austrijske banke, kao i Addikobank. Jedina banka u većinskom vlasništvu države u Hrvatskoj je Hrvatska poštanska banka.

Prijelomne 1989. Hrvatska je imala od 30 do 50 posto veći BDP po stanovniku od svih zemalja istočne i srednje Europe, u kojima je do pada Berlinskog zida vladao sovjetski model socijalizma. Ali, ne samo zbog ratnih šteta od srbijanske agresije, nego još više zbog prepuštanja vlasništva nad svojim ključnim gospodarskim i bankarskim potencijalima stranim bankama i kompanijama iz Europske unije, Hrvatska je u trenutku ulaska u EU (1. srpnja 2013.) ostvarivala  manji BDP per capita od većine zemalja ondašnjeg sovjetskog modela socijalizma, osim od Slovačke, Bugarske, Rumunjske i Latvije (koje su u međuvremenu ušle u EU prije Hrvatske). Do 2026. su sve te istočnoeuropske i srednjeeuropske zemlje ubrzale svoj razvoj, pa Hrvatska – unatoč tome što je i sama svoj BDP po stanovniku od ulaska u EU nominalno udvostručila (podosta zahvaljujući i inflaciji), i dalje za većinom njih zaostaje, s tim što ju je u međuvremenu dostigla i Rumunjska.

Prema najnovijim podacima Eurostata, BDP po stanovniku je u Europskoj uniji od 27 članica u 2025. iznosio 41.600 eura, prema kupovnoj moći. Hrvatski BDP per capita je iznosio 78 posto europskog, desetak postotnih bodova više nego u trenutku hrvatskog ulaska u Uniju, 1. srpnja 2013. No, i dalje je Hrvatska prema tom ključnom pokazatelju gospodarske razvijenosti i efikasnosti na dnu europske ljestvice. Manji BDP per capita od Hrvatske u 2025. imale su samo Bugarska i Grčka – 68 posto BDP-a per capita Unije, Latvija 71 posto, Slovačka 75 posto i Mađarska 76 posto onog iz cijele Unije. Da se unazad 12 godina broj stanovnika u Hrvatskoj nije smanjio za alarmantnih 8 posto ili za 370.000 osoba, taj pokazatelj bi u Hrvatskoj bio niži od spomenutih 78 posto Unijina BDP-a per capita. Glavni razlog tog relativnog zaostajanja Hrvatske je u tome što je većinu svojih najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala prodala ili predala stranim bankama i kompanijama, i što je sama zapostavila proizvodnju i izvoz, a naglasak dala na ekstra-prihode od prodaje državne i privatne imovine strancima i na uvoz gotovo svega za široku osobnu potrošnju.

Cijena ulaska u NATO i vlast nad uvoznim oružjem 

Budući da je Hrvatska željela napustiti nesvrstanu politiku i ući u NATO, među najvažnijim uvjetima su iz Bruxellesa i Washingtona vlastima u Hrvatskoj istaknuli da mora preći i na tehničke standarde NATO-a, točnije da mora većinu najkvalitetnije vojne opreme uvoziti iz vodećih članica NATO-a. Jer, NATO nije samo obrambeni savez, nego i veliki biznis za vojnu industriju njegovih vodećih članica. U to ime je tiho, pod tim dodatnim imperativom,  izdahnula većina domaće crne metalurgije, od TEF-a u Šibeniku, koksare u Bakru, željezara u Dugom Ratu i u Sisku, do većine dotadašnje vojne proizvodnje u Slavonskom Brodu i Zagrebu.

Tko ne zna ili više ne pamti, podsjećamo, da su istoj vrsti strateških pritisaka, kao i Tuđmanova vlast, u svojem mandatu u Banskim dvorima poslije 2000. godine bili izloženi i tadašnji premijer Ivica Račan i njegov glavni financijaš, Slavko Linić, kad su u Londonu, u pripremama za hrvatski ulazak u Partnerstvo za mir (uvertiru ulaska u NATO) slušali zapovijedi o prodaji početnih, strateških udjela u Ini i Hrvatskim telekomunikacijama. U tom kontekstu je i novo prilagođavanje standardima NATO-a za vojnu industriju u Hrvatskoj – pred rastućim rizicima širenja ratova u Ukrajini i na Srednjem istoku – upravo u 2026. u snažnom zamahu, ali i u novim strateškim dvojbama.