SADA ČITATE
U Hrvatskoj se danas o 1991. govori kao o godini jedinstva, a u stvarnosti se te godine Hrvatska raspala...
          OBJAVA: 30.10.2017, 08:33h   •   IZMJENA: 30.10.2017, 09:01h   komentara   •     ISPIŠI

Rat i mit Dejana Jovića

U Hrvatskoj se danas o 1991. govori kao o godini jedinstva, a u stvarnosti se te godine Hrvatska raspala...


  Privatna arhiva U Hrvatskoj se danas o 1991. govori kao o godini jedinstva, a u stvarnosti se te godine Hrvatska raspala...
PIŠE A.Pa.
30.10.2017, 08:33h

U povodu skorog izlaska njegove nove knjige, 'Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, u Spektru Slobodne Dalmacije objavljen je intervju s Dejanom Jovićem, uglednim hrvatskim politologom, doktorom političkih znanosti i sjajnim analitičarem. Neke zanimljive misli, izrečene u tom razgovoru, prenosimo uz Jovićevo dopuštenje s njegove Facebook stranice.

 

 

 

Rat se ne preispituje kritički, nego se oko njega stvara mit

Svaku alternativnu interpretaciju Domovinskog rata u Hrvatskoj se tretira kao udar na temelje države, te ju se sekuritizira. O ratu se svakodnevno govori, ali ga se ne preispituje kritički, nego se stvara mit. Sjećate li se prijedloga da se čak i kazneno progone alternativne interpretacije koje ne bi bile u skladu s 'državnom istinom'? U takvim uvjetima, rizično je baviti se tom temom na način na koji se njom bave naši kolege u inozemstvu, koji rade bez takvog političkog i društvenog pritiska. Kad se radi o spremnosti na konzumaciju, razlozi za to su različiti. Kao što je taj tragičan rat mnogima sve oduzeo, drugima je sve donio: status, identitet, nekima i novac i privilegije. Vladajućoj stranci donio je trajnu prednost u političkoj borbi s protivnicima. Većini je donio osjećaj da su elita – da su pobjednici. Dakle, radi se o kombinaciji ideoloških i interesnih razloga zbog kojih se tom ratu ne dopušta da ga ostavimo iza sebe i tretiramo kao povijesni događaj.

Kad nema stvarnih neprijatelja, treba ih stvoriti 

Očekivalo bi se da nakon što je Hrvatska ušla u EU i NATO, pitanja opstojnosti Hrvatske budu potisnuta na marginu, jer se nijedna država-članica tih organizacija dosad nije raspala. Vidimo da ni secesionizmi u tim zemljama nisu uspješni: ni u slučaju Škotske, ni u slučaju Katalonije to se nije dogodilo. Međutim, proizvodnja neprijatelja i stvaranje strahova su postali najproduktivnija grana hrvatske politike, posebno nakon ulaska zemlje u NATO i EU. To tumačim isključivo političkim razlozima. Kad nema stvarnih neprijatelja, a cijeli život živite od neprijatelja – i u socijalističkom i u nacionalističkom sustavu - morate ih stvoriti. U Hrvatskoj danas postoji industrija stvaranja 'Srba' i 'Jugoslavena', iako ih u njoj ima sve manje i bit će ih još i manje. To je moguće i zato što iza sebe imamo iskustvo raspada Jugoslavije, ali i raspada Hrvatske 1991. Naime, iako se u Hrvatskoj danas o 1991. govori kao o 'godini jedinstva', u stvarnosti se te godine nije raspala samo Jugoslavija, nego i Hrvatska – kao i druge republike nekadašnje Jugoslavije. Hrvatski nacionalisti strahuju da Hrvatska ne postane Jugoslavija. Tome doprinose i hrvatske posebnosti u odnosu na druge zemlje nekadašnje Jugoslavije: ona je kulturalno, povijesno, ideološki i geografski heterogenija od njih, iako je danas etnički najhomogenija. Na tim se činjenicama, međutim, stvara diskurs militarizacije i proizvode se neprijatelji – i to i 'unutarnji' i 'vanjski'.

Hrvatska je sve podjeljenija

Pojmovi koji su bili normalni u doba socijalizma, kao što su 'federalizam' i 'autonomija', sad su toliki bauk da su nacionalisti spremni zbog njih zaratiti, što smo vidjeli u 1990-ima. Takva rješenja su moguća samo ako su nametnuta izvana, kao što je bio slučaj s Dejtonskim ili Ohridskim sporazumom, a dijelom i s Erdutskim. U zemlji u kojoj postoje tri dijalekta, koja ima eksklavu, tj. čiji je dio teritorija odijeljen teritorijem Bosne i Hercegovine od glavnog dijela Hrvatske, te koja izgleda kao da je obgrlila drugu zemlju, to je dijelom i razumljivo. Ali, obnova sjećanja na prethodne ratove – naročito Drugi svjetski – koji su dodatno ideološki i identitetski duboko podijelili same Hrvate, da ne govorimo o drugima, je upravo stoga kontraproduktivna i štetna. Što više govori o prethodnim ratovima, Hrvatska je sve podjeljenija zemlja. Zar to zagovornici 'jedinstva' i 'zajedništva' ne vide?

Mitotvorci, hrvatski dizajneri identiteta

Mitotvorci, odnosno 'dizajneri identiteta', kako ih nazivam u svojoj knjizi, prijete zabranama, podižu tužbe, a ponekad pozivaju i na nasilje da bi se očuvao njihov mit. Recimo, oni demokratski izabrane političare, smatraju 'nenarodnima', ako se usude voditi ikakvu politiku koja bi bila drukčija od onoga što su oni zamislili. Pritom, ti mitotvorci, koji sebe vide kao stvoritelje Hrvatske, smatraju da nije narod taj koji u Hrvatskoj odlučuje, nego da to pravo imaju oni koji su je, navodno, stvorili. Da podsjetim, najglasniji mitotvorci, 'čuvari istine' ne izlaze na izbore, jer znaju da na njima ne bi dobili ni dva posto glasova. Oni koji tvrde da samo oni koji su stvorili Hrvatsku imaju pravo o njoj odlučivati, onemogućavaju suverenitet Hrvatske, kao i demokraciju i slobodu u njoj.

Oni na domovinu gledaju kao na (vlastiti) dom

Etnototalitarizam svakodnevice je pojam koji označava suptilno brisanje svih drugih osim većine, kao da drugih nema. Većina pritom postaje cjelina, a to je put prema istjerivanju manjine, prema njenoj nasilnoj asimilaciji ili prema totalnom ignoriranju. Hrvatska je u tom procesu bila vrlo uspješna: ona je od zemlje u kojoj je 1991. bilo čak 22 posto pripadnika manjina, postala zemlja u kojoj ih je danas samo sedam i pol posto, ali ni to nije dovoljno za etnototalitariste, koji smatraju da je i taj broj prevelik. Oni na domovinu gledaju kao na dom, i smatraju da ako netko nije stopostotni vlasnik doma, onda nije vlasnik uopće, jer mu i sedam ljudi a kamoli sedam posto onemogućava ekskluzivno, totalno pravo na odlučivanje. Korištenje riječi 'dom' u glavnom sloganu totalitarista – 'za dom – spremni!' – nije, naime, slučajno. Hrvatska, rekao bih, nije totalitarna država, ali u njoj ima onih koji slijede totalitarnu logiku. Problem je u tome što im vlast, ali i opozicija, povlađuju i daju im za pravo, umjesto da ih vide kao opasnost za suverenitet, slobodu, demokraciju i mir.

Hrvatski i jugoslavenski mitovi su slični - legitimitet proizašao iz rata, a ne iz volje naroda

Mitovi u bivšoj i ovoj državi po mnogočemu su slični. I socijalistička je Jugoslavija idealizirala i slavila rat, a komunisti su svoje 'pravo' na vladanje crpili ne iz izbora nego iz uloge 'stvoritelja Jugoslavije', pa su se prema državi odnosili kao prema njima podređenom objektu. Nikad nisu dopustili da se država stvori kao sila neutralna prema svima, pa i prema njima. Nisu dopustili stvaranje demosa, zato što je njihov legitimitet proizlazio iz rata, a ne iz volje naroda. Ključni je problem za taj projekt nastao u dolasku nove generacije, one rođene 1945. koja je 1968. imala onoliko godina koliko će i generacija koja je rođena nakon ovog rata, 1995. imati sljedeće godine, 2018. Ta nova generacija je verbalno, odnosno ritualno, 'slijedila' i papagajski ponavljala taj mit, ali se na kraju vidjelo da je on bio za njih ipak 'kula od karata'. Naši mitotvorci to znaju, i plaše se nove generacije. Zato joj pokušavaju – na silu – 'utisnuti' svoj mit, ako treba i zabranama. Zato je za njih bitka za škole, za kurikulume, tako važna. Oni pokušavaju spriječiti kritičku evaluaciju prošlosti, a posebno postavljanje neugodnih – a sasvim logičnih – pitanja o prošlosti. Vidjet ćemo kako će se to završiti: u diktaturi mita ili u slobodnoj, liberalnoj, kritičkoj javnosti.

Nije to bio građanski rat jer nisu ga stvorili građani nego političke elite

Pojmovi kao što su 'agresija' i 'građanski rat' su politički kontaminirani i u tom smislu neupotrebljivi za akademski diskurs, pa ih izbjegavam u svojoj knjizi. Taj je rat imao elemente i jednoga i drugoga, kao uostalom i Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ali ga je preciznije tretirati kao dvostruku secesiju (Hrvata iz Jugoslavije i Srba iz Hrvatske), dvostruki nasilni pokušaj da se to spriječi (intervencijom JNA u Hrvatskoj i HV protiv Krajine), te dvostruko puknuće struktura koje su održavale mir i stabilnost – puknuće međunarodnog poretka 1989. i države (jugoslavenske i hrvatske) 1991. godine. On je imao i aspekt oslobođenja i aspekt porobljavanja, i aspekt osvajanja i branjenja svojeg. Bio je to i međudržavni rat (posebno nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i drugih republika), kao i unutardržavni sukob, što je mnogo precizniji pojam od 'građanskog rata'. Građanski rat nije najbolji pojam i zato što rat nisu stvorili građani, nego oni koji su ga htjeli, dakle političke elite. Bio je organiziran, i za mnoge poželjan, a također i kaotičan i za mnoge tragičan. Nijedan rat nema samo jednu dimenziju, a mit upravo inzistira samo na jednoj dimenziji.

FOTO: Facebook

I SDP je čuvar ratnog mita

Ne samo da su pristali na održavanje ratnog mita, nego je SDP bio i predlagatelj deklaracije o Domovinskom ratu, koju je i usvojio kad je bio na vlasti, u listopadu 2000. godine. SDP se plaši optužbi za jugoslavenstvo, pa pristaje igrati na tuđem terenu, po pravilima koje su drugi odredili – u ovom slučaju HDZ, ili – još više – 'stvoritelji Hrvatske'. To je, po mom sudu, jedan od glavnih razloga njihove permanentne krize i marginalizacije. Opozicija je dužna ponuditi alternative, a u slučaju interpretacije Domovinskog rata, to ne čini.

Od konfederacije do odcjepljenja

Na prvim izborima, 1990. pobijedila je stranka koja je obećavala konfederaciju, a ne nezavisnost. Vodio ju je lider, Franjo Tuđman, koji je u studenom 1989. za sebe rekao da je, uz ostalo, i marksist, inspiriran onim hrvatskim marksistima koji su htjeli 'sovjetsku Hrvatsku'. Većina javnosti je u Hrvatskoj bila za konfederaciju, kao što pokazuju istraživanja provedena u ožujku 1990. Samo je oko 11 posto građana bila za punu nezavisnost, a 50 posto za konfederaciju. Četvrtina Hrvatske bila je ili za status quo ili – oko 11 posto - za centraliziraniju Jugoslaviju. Čak ni vrh HDZ-a nije bio jedinstven oko pitanja nezavisnosti, što se vidi po referendumskom pitanju još u svibnju 1991. Nisu, naime, bili sigurni kako bi prošao referendum da je pitanje bilo isto kao u Sloveniji, gdje je bilo sasvim jasno: 'nezavisnost – da ili ne'. Tek s ratom – koji u stvarnosti počinje u kolovozu 1991. – to se raspoloženje javnosti mijenja. Rat je bio koristan secesionistima, jer su znali da bez rata neće biti međunarodnog priznanja. Uostalom, vidimo i u slučaju Katalonije da sama činjenica jednostranog proglašenja nezavisnost ništa ne znači, ako nema međunarodnog priznanja. Nitko Hrvatsku nije priznao ni 26. lipnja, ni 26. srpnja, ni 26. kolovoza – upravo obratno, tražili su da suspendira to proglašenje, što je ona i učinila. Tek zbog rata se situacija promijenila. I katalonskim separatistima je rat, a posebno ako bi se dogodio istodobno s potpunim raspadom Španjolske i s puknućem međunarodnog poretka, bio najbrži i najbolji način da postignu nezavisnost. No, toga neće biti.

89. su preživjeli 'krivi' komunisti, 91. stižu Rankovićevci i ustaše 

Lustracija je u Hrvatskoj provedena prilično široko protiv Srba i nekadašnjih Jugoslavena, kao i protiv onih Hrvata koji nisu bili spremni socijalistički dogmatizam zamijeniti nacionalističkim. Ljudi su otpuštani bez posla bez mnogo pitanja, a neki su potom bili meta kampanje koja je uključivala nasilje. Istodobno, dogodio se prekid s procesima liberalizacije koji su karakterizirali vladavinu SKH u drugoj polovici osamdesetih, tako da – kao što objašnjavaju moji kolege Dragan Lalović i Vjeran Katunarić – 1991. označava porast autoritarnost, a ne njeno smanjivanje. Mi nikada nismo imali svoju 1989. Umjesto toga smo imali 1991., a ona je potpuno suprotna ideji 1989. To ne iznenađuje, s obzirom da su se na scenu vratili oni komunisti koji su iz partije isključeni upravo krajem šezdesetih, kad su započeli procesi liberalizacije. I povrh toga, bili su dio policijskog, obavještajnog i vojnog aparata za vrijeme Rankovića. S njima su došli i pojedini ustaše, iz emigracije. U Hrvatskoj je, dakle, provedena, antiliberalna lustracija, a za neku drugu nije bilo nikakve želje.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK