Glumica s 'otoka sreće'

Lucija Alfier: Obožavam ići na lignje i samo postojati, gledati to more ispred sebe…

Kultura   |   Autor: Valerio Baranović   |   18.02.2024 u 09:16

  Valerio Baranovic/ŠibenikIN
Pogledom na Instagram profil glumice Lucije Alfier pomislili biste da je riječ o zajedničkom profilu blizanki, jedna vodi glamurozan kazališni život, a druga se pronašla u lignjolovu na otoku Zlarinu i uživanju u obiteljskom polju. Ipak, riječ je o istoj osobi, koja tu svoju dualnost opisuje kao sidro koje je drži ‘prizemnom’ i gradi kao osobu. Posjetili smo je na otoku sreće i porazgovarali na posebnim mjestima.

Lucija je 26-godišnjakinja koja je završila Akademiju u Zagrebu, nakon čega radi kao freelance glumica na kazališnim daskama, u filmovima, reklamama i glazbenim spotovima. Trenutno su u tijeku čitaće probe u šibenskom kazalištu za ‘Antigonu’ u režiji i dramaturgiji Jasmina Novljakovića u kojoj igra upravo Antigonu.

Šibenčani je mogu gledati 19. veljače s predstavom ‘Tata’ zadarskog kazališta, ali i u predstavama ‘Dođi gola na večeru’, a mlađi sugrađani u ‘Šumici’, ‘Grudici’ i ‘Medengaju’ u kojima mijenja Franku Klarić, glumicu ansambla šibenskog kazališta koju očekuje ‘najvažnija uloga’ u životu - ona majke.

Luciji smo predložili da intervju ne radimo u kazalištu, u Harmonije, na skalama kod katedrale ili na nekom drugom mjestu gdje bismo se našli po inerciji. Ipak, svaki slobodan trenutak provodi na Zlarinu, otoku sreće pa smo se dogovorili da nas povede na mjesta koja najviše voli. Mjesto susreta bila je šibenska luka.

- Ti ćeš ići kod moje babe na kavu dok se ja malo sredim za fotografije pa idemo okolo - obavijestila nas je čim smo se ukrcali na Laru, a ‘vozač papamobila’ koji se upravo vratio iz noćne smjene bio je Lucijin otac, poznati šibenski kirurg Vinko Alfier.

Baka Gabriela dočekala nas je u vrtu i odmah ispričala kako je na otoku sretna jer cijeli dan ima nešto za raditi, a kad nema posla u vrtu, kuha, plete i gleda televiziju, razmišlja o unucima.

- Ja san ti došla na otok iz Zatona, radila sam tu, ali i sad imam posla. Imam velika i mala jaja, mala su od prepelica. U vrtu cijelu godinu imam domaće namirnice. Jutros sam ubrala petrusimen za lignje koje ću skuhati za večeru. Nema mirisa kao što je domaći petrusimen - kaže nam dok pijemo crnu kavu, a nudi nas krafnama koje je donijela susjeda jer su dan ranije bile maškare i priča, dakako, o unucima.

Baka je ispričala svakakve zanimljivosti iz unukinog djetinjstva, ali obećali smo joj da će ostati među nama. Lucijinom prijatelju iz djetinjstva poručujemo: Znamo da si je budio svako jutro, a ona je samo htjela spavati.

Došlo je vrijeme da pozdravimo baku, a Luciji da preuzme volan ‘papamobila’ i krenemo po otoku.

Di ćemo? - pita nas, a odgovaramo joj bilo gdje gdje se i inače voli opustiti. Krenuli smo prema sjevernoj strani otoka, a s nama je išla i Perla, ljubimica koja s mladom glumicom obilazi cijeli Zlarin, hvata mačke i obožava se kupati u moru.

Prva postaja je bila mul za koji Google kaže kako se nalazi na plaži ‘Villa’. Krenuli smo s prvim pitanjem i saznali da joj je to uvijek najteže pitanje, je li joj želja biti u ansamblu šibenskog kazališta.

- U idealnim uvjetima, ja bih bila tu u ansamblu, ali voljela bih da nismo vezani za jedno kazalište već da je to organizirano kružno. Glumci iz Kerempuha bi tako išli u ZKM i slično. Neka vrsta državnog ansambla iz kojeg idemo u nacionalna kazališta po potrebi, odnosno za određenu ulogu. Imam osjećaj da bi tako radili ne u svrhu plaće i sigurnih primanja, već u svrhu kazališta, ali bi bili financijski stabilni, bez straha - kaže nam iskreno, s čim se u potpunosti slažemo. Jer u kazalištima s tri ili četiri glumca u ansamblu, događaju se uloge koje određenom glumcu jednostavno ne leže.

Reći će netko da se glumci moraju prilagoditi svemu, ali zašto bi to tako moralo biti. Ovo zvuči kao savršena ideja koja podrazumijeva idealne uvjete, kakvi ne postoje u Hrvatskoj.

- Vjerujem da glumac može pronaći u sebi nešto da odglumi svaku ulogu, uz određeno vrijeme, ali ako se izbacuju isti ili slični sadržaji, nemaš prostora i sve postaje isto. Igrom slučaja, sad igram potpuno drugačije uloge u ‘Dođi gola na večeru’ i ‘Antigoni’. Da mi je netko rekao da će biti tako u kratkom roku, u istoj kući, rekla bih da je nemoguće. Ipak, ispalo je tako i zahvalna sam - pojašnjava.

To je konačni proizvod kojeg publika vidi na sceni. Nas je zanimala dualnost glumačkog posla i privatnog života. Jedan dan na Instagramu objavi fotografiju u prozirnoj spavačici iz predstave ‘Dođi gola na večeru’, dan nakon fotografiju na kojoj u ribarskom odijelu drži peškafondo i lovi lignje. Savršen bijeg od svakodnevice, ali ipak neobično za jednu mladu, talentiranu i šarmantnu djevojku.

- Baš dualnost. Trudim se u poslu i životu pronaći zlatnu sredinu. Ne želim biti krajnost, u smislu da sam samo u sapunicama ili da samo igram dramu. Želim i eksperimentalni teatar i recitacije, ali i snimiti reklamu. Ne želim da me pojede taj svijet, Zagreb, da  se moram svaki dan sređivati. Zato se vraćam Zlarinu, tu mogu tri dana biti u, eto, ribarskom odijelu. S odrastanjem sam shvatila da želim što više trenutaka u kojima stanem i razmislim što imam, na čemu sam zahvalna. Povuku te audicije, povuče te posao, zaboraviš na korijene. Tu se prizemljim, ali ne želim biti niti vuk samotnjak. Zlatna sredina - kazuje nam.

Na otoku obožava trčati, ostaviti mobitel u kući i ići u šetnje sa svojom Perlom, vikati na nju dok lovi mačke po otoku. U Šibeniku joj je mobitel konstantno u ruci jer mora biti dostupna. Takav je današnji svijet, ali naglašava da voli raditi, ništa joj nije teško.

- Obožavam ići na lignje i samo postojati, gledati to more ispred sebe, to mi je najveća relaksacija. Lignje su me naučile puno toga. Među pravim lignjašima govori se da strpljenje lovi lignju, i to stvarno je tako. Nema pravila, baš kao u životu ili  glumi. Jedan dan ćeš ulovit jednu lignju, sutra pet, preksutra nijednu, a pripremio si se jednako dobro, išao u isto vrijeme i došao na isto mjesto. Ipak, more ti je taj dan dalo nešto drugo - pojašnjava.

Nastavili smo vožnju po otoku prema polju u kojemu se ljeti često okupljaju obitelj i prijatelji i opuštaju se, a tamo ima i žutu kućicu na stablu. Ispod kućice je ograda u kojoj nam glasanjem životinje daju do znanja tko je glavni. Tu su kokoši, tuke, trkače patke, guske, a tu je i mjesto gdje se ponekad sprema za uloge ili snima audicije. Lucija živi Zlarin, a Zlarin živi u njoj. Tako je dirnula sve prisutne kad je na otvaranju Centra koraljarstva u zlarinskoj nošnji govorila stihove Mladena Bjažića.

- Tu mi je duša, to me vrati korijenima. Kad sam na otoku, shvatim koliko sam tu slobodna, jednostavno nisam zabrinuta. Zato na Instagramu objavljujem i fotografije sa Zlarina, želim slobodu koju sam osjetila u tijelu, duši i glavi podijeliti s drugima. To sam ja, i studijske modne fotke i ove iz stvarnog života. Otok me puni, ali naučila sam i puno o glumi. Lignjolov me naučio kako biti u trenutku, kako biti konkretan, koliko znači kad imaš u ruci peškafondo i fokusiran si na jednu stvar. Ne želim odvojiti ta dva svijeta.

Pitamo jesu li je životinje, koje su nas uporno pokušale nadglasati, naučile projekciji glasa. Je li teže nadglasati publiku ili patku trkačicu?

- Definitivno je lakše nadglasati publiku. Kad ovdje snimam audiciju, ponekad nema šanse dobiti par trenutaka tišine, ali i doma je tako, treba utišati cijelu kuću što nije lako.

Ovo će zvučati boomerski, ali dojma smo da je generacija Z prilično inertna, rečeno im je da mogu biti što god žele u životu, ali izostavljen je dio da za to treba puno truda i rada.

- Bilo mi je otvoreno da biram što želim biti, ali nisu me gurali u smislu ‘sigurno ćeš uspjeti’, jer ipak je ovo profesija koja je na glasu kao nestabilna i drugačija. Pitam se nekad jesam li mogla raditi nešto drugo u životu. Ne znam, vjerojatno ne bih mogla ništa drugo. Zanimala ne psihologija ili rehabilitacija. U Zagrebu i danas volontiram s djecom s malignim bolestima u udruzi Krijesnica, volim vidjeti čovjeka, pomoći nekome, imam veliku empatiju i zato se bavim ovim poslom. Razumijem ljudske sudbine i želim ispričati njihove priče.

Dodaje kako joj je cilj doprijeti do ljudi, ne bi joj imalo smisla ne ostaviti nekakav trag, pokrenuti osobu ili izvući barem jedan osmijeh. U životu je dobila dva važna savjeta, prvi je, naravno, bakin, kazala joj je da ide stepenicu po stepenicu, ‘od malih stvari, velike’, a drugi joj je dao Leon Lučev, također Zlarinjanin s velikom glumačkom karijerom, koji joj je kazao ‘uzmi si vremena i osjeti svoja stopala’. Uz to, pamti citat Meše Selimovića: ‘Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?’

To zvuči malo čudno, ali znam točno što je htio reći.

Lucija nam je u vožnji ‘papamobilom’, između pozdravljanja svakog otočana kojeg smo susreli, kazala kako je jako zanimaju monodrame pa joj nudimo imaginarni projekt, da joj netko sutra kaže da ima neograničena sredstva i vrijeme, kakvu bi monodramu napravila, a odgovor nas je iznenadio - ‘već sam je napravila’.

- Potaknuta vlastitim iskustvima, ali iskustvima drugih žena. Uzela sam različite profile; iz kuće, s posla, žene u tramvaju, žene iz susjedstva, njihove sudbine i nošenje s malim svakodnevnim životnim situacijama. Inspirira me činjenica kako iz različite sredine, ili odgoja, različito percipiramo iste životne situacije. Sve su one povezane glumom. Progovarala bih o stvarima koje se događaju među nama, a ne pričamo dovoljno. Ne propitkujemo gotovo ništa. Moramo imati uvid u vlastitu bol da bi mogli ‘operirati’ s tuđim bolovima. Glumac upija sve, a meni je svaka bol ista. Bol bilo koje žene, iz bilo koje sredine. To je sve isto - priča nam Lucija s posebnom iskrom u očima.

Zaključuje kako se danas rade teme koje nisu bliske gledateljima, svi hoće biti veliki, a iz te želje se ne bavimo stvarima koje su ispred nas.

- Te male stvari su najveće, one su naše. Kazalište mora biti ogledalo života, mora me se ticati, čovječe.

12 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli: