MDF

Mario Kovač izbornik je hrvatske cirkuske reprezentacije u Šibeniku: 'Htjeli smo pokretni festival i to smo i dobili'

MDF   |   Autor: Š.I.   |   29.06.2022 u 15:12

  mdf
Publika 62. Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku prva je koja je imala tu čast pogledati predstave koje su posebno za ovogodišnje izdanje MDF-a radili umjetnici okupljeni u kolektive poput Cirkorame, Cirk Pozor ili Triko Cirkus Teatra. Urednik programa trgova i ulica, poznati redatelja i DJ, Mario Kovač za njih je kazao da su hrvatska reprezentacija. Za iduću godinu je najavio moguće strane goste dalje od Europe, a u nastavku pročitajte njegov osvrt.

Kad govorimo o segmentima Međunarodnog dječjeg festivala, apsolutno je nepravedno istaknuti samo jedan kao posebno važan. Za svaki je točno kazati da je perjanica festivala bez obzira govorimo li o radioničkom programu, dramskom ili u ovom konkretnom slučaju tzv. uličnom programu. Koja je nit vodilja kod slaganja ovog dijela programa koji je pred očima možda i najvećeg broja publike?

Uz toliko perjanica, barem se možemo ohladiti kakvo nam je vrijeme. Samo da se u pauna ne pretvorimo kraj toliko perjanica. Pa evo nit vodilja ove godine bila je nastavak kvalitetnog rada od prošle godine. Grupe koje smo još prošle godine pozvali ja bih se usudio nazvati  hrvatskom cirkuskom reprezentacijom.  Prošle godine su došli s izvedbama koje su već bile gotove, koje su radile proteklih godina i sezona, a ove godine veći dio izvedbi je napravljen direktno i namjerno za ovaj prostor, znači za Međunarodni dječji festival  u Šibeniku. Ako ste primjetili, jako puno njih je vezno za uličice. Ideja je bila da malo dignemo publiku, da je maknemo, da je izbacimo iz one komotne zone u kojoj oni sjede, a mi ih zabavljamo. Za to postoji veliki, glavni stage koji je isto posebno odabran od kolega i kolegica izbornika i gdje se ponašamo, pod navodnike, kao da smo u kazalištu. 


Ovo su ipak ulice i trgovi i htjeli smo da se koriste za ono bazično čemu služe, a to je kretanje kroz prostor, kretanje kroz grad, korištenje arhitektura i urbanizma grada. Tako da je puno predstava koje su predstave kretanja, predstave koje su pokretne, koje se ne događaju statično na jednom mjestu. Obično se krećemo Poljanom koja nam je osnovna točka, ali se onda mičemo i po parkovima, malim ulicama, trgovima... Htjeli smo pokretni festival i mislim da smo to dobili.

 


Čini se da ste u tome i uspjeli, ako je suditi po komentarima publike. Pa da. Mi u odnosu na glavni stage imamo tu prednost da imamo veliki prostor, da imamo publiku koja se navikla na nas, koja nas se zaželjela i kojoj se sviđa ta različitost, neočekivanost od strane našeg programa. 


Grupe su radile ciljano. Inzistirao sam na tome da kad se grupe smijenjuju u danu da onaj dio programa koji im se preklapa rade zajedno. Tako da imamo neke od najkvalitetnijih grupa. Evo danas ćemo vidjeti Cirk Pozor i Triko Cirkus Teatar zajedno. Obje sjajne grupe kojima sam rekao:“ Ne zanima me, dođite. Zajedno ste. Ionako ste prijatelji, poznajete se, susrećete se na festivalima. U tom jednom danu smislite show, spektakl, nešto s čim ćete zabaviti ljude'. I događaju se nevjerojatne ideje. Mislim da ta improvizirana spontanost kod kreativnih ljudi, koja iz njihi ionako pršti, zna donijeti sjajne rezultate i to vidimo iz večeri u večer. 


Ove godine se vidi kvaliteta i osjeti ta posebna atmosfera no jesu li smijeh i zabava jedino što publika dobije od uličnog programa ili iza svega stoji još nešto?
Smijeh i zabava su uvijek poželjni, posebno kod djece jer to je ono nešto što oni pamte. Ali vidim ove godine i u drugim programima, ne samo kod nas, da smijeh i zabava nisu jedine emocije i nije jedino što u životu imamo. Dapače. Nažalost, što smo stariji sve ih je manje i manje, a kazalište bi trebalo ogledalo života, njegova vjerna preslika tako da i mi kroz neke predstave postavljamo neke druge tematike. Imali smo predstave koje se ne mogu gledati samo kroz prizmu zabave jer su i zbunjivale gledatelje, natjerale ih da postavljaju pitanja. Ali to je ono što djeca doživljavaju iz dana u dan, to nije ništa čudno, mi im samo to pokušavamo približiti na teatralizirani način.


Ja uvijek pratim sve predstave sa strane. U nekim i sudjelujem kad treba uskočiti kao izbornik, i kao redatelj što je inače moja glavna profesija. Ja zapravo gledam publiku. Predstavu sam napravio ili sam je u ovom slučaju odabrao i nemam je što ponovno gledati. Ja gledam reakcije publike i onda ih njih reagiram, utječem na program i interveniram odmah ako je potrebno. Ili moj drugih veliki hobi, DJ. Znači ne možeš biti DJ zabijen i samozadovoljno razmišljati da sam izabrao pjesmu i to je to. Jer kao DJ odaberem pjesmu koja svira, ali ako vidim da publika ne reagira, da ne pleše, da odlazi, onda režem, sječem, ubacujem drugu, interveniram. Mislim da je to pozicija izbornika, kaže Kovač.


Ja nikad ne bih mogao biti izbornik koji sjedi po kavama, po kafićima i 'evo sad sam ja kao nešto odabrao'. Ne. Nije bitna samo predstava, važna je i dinamika, kemija tih ljudi, koliko se oni uklope u festival. Ne volim one grupe ljudi koji turistički dođu, izvedu svojih pola sata – sat vremena i onda se pokupe kao da ovdje nikad nisu bili. Hvala, cijenim umjetnost, svaka čast, ali ja ih drugi put neću zvati jer mi ne trebaju takvi. Trebaju mi oni koji će festival doživjeti kao svoj, koji će ljudima pristupiti.


Još jedna stvar na kojoj iznistiram od prošle godine otkako sam urednik je i to druženje nakon izvedbe. To znači da djeci daju da žongliraju ili neke druge jednostavnije cirkuske, ulične zadatke koje djeca mogu naučiti u deset – petnaest minuta. I ono što je posebno zanimljivo da to ne rade toliko izvođači s njima koliko mame, tate, bake djedovi. Mislim da smo najaktivniji na društvenim mrežama upravo zbog toga jer roditelji vole uslikati svoje dijete kako nešto radi, kako je aktivno i nasmijano i zašto ne?! To je sve dio priče, suvremenosti. Moramo ići u korak s vremenom, ne se zatvoriti u 19. stoljeće i misliti da je kazalište nekakva sveta, nedodirljiva stvar s kojom se bave samo odabrani. Ne! Ono je jedno veselje, ovo je festivla za djecu. 
Je li nam publika zatvorena zbog  svega što smo prolazili posljednje dvije godine? Trebali joj vremena da se otvori ili ipak ne?


Mislim da su se sad čak ljudi, nakon jednog nezgodnog perioda od godinu i pol do dvije zatvaranja, ponovno počeli otvarati. Mislim da je ovo jedno proljeće ljudskih odnosa, da su se ljudi zaželjeli jedni drugih. Možda su, posebno maleni, malo zaboravili te neke socijalne vještine, ali sada svi zajedno uživamo u oživljavanju istih. Mislim da su se ljudi baš zaželjeli drugih ljudi, direktnog kontakta, komunikacije. 


Vidite koliko nam djece uljeće na pozornicu. Mi smo jedni od rijetkih koje ih s njih ne tjeraju nego ih mame i dobrodošli su. Festival i kazalište jeste jedna društvena, socijalna kategorija. Uvijek je i bila. Nije to isto kao i otići u kino. U kinu gledaš platno, ono je izolirano i na njemu teče slika bez obzira što ti radio, gledao – ne gledao, dok su kazalištarci ipak jedna živa energija i to djeca znaju cijeniti. Znaju šutiti kada treba, znaju i urlati.  U kinu toga nema. Ili posebno kad kod kuće gledaš film gdje su se svi  naviknuli gledati razne platforme, jednom tipkom to sve zaustaviti i takva vrsta gledanja koje nije kontinuirano nego je rascjepkano doprinosi i padu koncentracije kod djece, smanjenju kongitivnih sposobnosti. Kazalište je tu kao jedna živa umjetnost da to ispravi i da nam vrati ovaj neposredni ljudski kontakt.


Pa za iduću godinu je ostalo podignuti tu ovogodišnjim programom na MDF-u ljestivca je visoko podignuta. Što je ostalo za iduću godinu?
Plan za iduću godinu je podignuti još više ljestvicu. Svatko tko se ne trudi raditi na taj način, svatko tko je samozadovoljan zapravo počinje stagnirati. S istim rezultatim, počinje se stagnirati. Mislim da ćemo sad pružiti pipke, baciti oko na srodne strane grupe. To je financijski nešto zahtjevnije, ali mislim da će i oni, kad vide što smo napravili u ove dvije godine, a i naši kazalištarci, cirkusanti gostuju kod tih grupa, oni gostuju kod nas, biti dovoljno fleksibilni da prihvate naše relativno skromne financijske uvjete. Možemo im pružiti neku toplinu, termin.

Recimo, kontaktirao sam nekoliko grupa iz Južne Amerike. Njima je sad tamo zima i oni bi možda samo da se malo ugriju, sad karikiram, došli pa da osjete i to jedno novo tržište. Na kraju krajeva, jedna od prednosti nas kazalištaraca na ulicama i trgovima je ovo što ja nosim na glavi, a to je šešir. Mi publici možemo pružiti šešir, a onda oni reagiraju dosta konkretno sa svojim zveckavim novcem i to je onaj jedan simpatičan, drag i uvijek dobrodošao doprinos. Mislim, taj novac uvijek završi u rundama, pićima, sladoledima da se rashladimo. I isto je jedan pokazatelj.


Kazalište je tako počelo. Kazalište je od Tespisa imalo tu dvojnu priču, od ovih ozbiljnih Sofokla, Euripida koji su istovremeno stanovnicima svojih gradova bili i sat vjeronauka i sat povijesti i sat građanske kutlure, da tako kažem, a li parlaleno su se odvijale i Aristofanove predstave ulične predstave, Tespisova kola koja su pokazivala drugu stranu kazališta. Kazalište je sa svojim univerzalnim znakom, one dvije maske sa sretnim i tužnim licem, Talija i Melpomena, i to je naš poso. Dovesti život i prikazati ga što životnije kroz kazailšte. 

 

5 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli: