Mislim svoju

Ako sami sebe ne prihvaćamo i ne volimo, i ako ne pripadamo sebi, kako možemo pripadati negdje drugdje?

Mislim svoju   |   Autor: Ana Bijelić   |   28.12.2021 u 09:45

„Gdje da nađem svoje mjesto pod suncem? Što ga više tražim, to mi se čini da sam sve dalje i dalje“ – poetski je opisala svoju potragu za pripadanjem jedna meni draga osoba.

Kao ljudska bića, imamo intenzivnu potrebu da pripadamo nekomu ili nečemu. U „špiljskim danima“ za opstanak naše vrste bilo je važno da budemo povezani i radimo zajedno. Kako smo se razvijali fizički, emocionalno i društveno, osjećaj pripadnosti bio je jednako važan za opstanak naše vrste. Zajednica pruža prihvaćanje, podršku i osjećaj vrijednosti. To je „nešto veće od nas samih“ što daje smisao našim životima. Pripadanje i povezanost znače imati osjećaj svrhe, što omogućuje sreću. Nitko nije otok. Biološki smo uvjetovani za povezivanje s drugima.

Prvi osjećaji pripadnosti grade se kroz djetinjstvo. Ako smo dobili snažan osjećaj pripadnosti u obitelji u kojoj se podržavala naša individualnost, gdje smo dobivali podršku i imali osjećaj sigurnosti, tada nas u našem odraslom životu neće privlačiti lažne ideologije niti ćemo zamijeniti osjećaj pripadnosti za osjećaj „vlasništva“ nad nama. Ako kroz odrastanje nismo dobili unutrašnji osjećaj pripadnosti, onda ćemo očajnički tragati za pripadnošću tamo gdje je zapravo nema ili ćemo otići u drugu krajnost i naše neuklapanje nositi kao orden časti i tu nalaziti utjehu za nemogućnost stvaranja dublje pripadnosti.  

Suprotno osjećaju pripadnosti jest otuđenje i izoliranost od drugih koja nije samo fizička već i emocionalna. Mnogi od nas su osjetili što znači biti okružen ljudima, a u isto vrijeme biti usamljen. Naša čežnja za zajednicom i svrhom toliko je snažna da nas može potaknuti da se pridružimo grupama, odnosima ili sustavima vjerovanja koji našem ranjenom jastvu daju lažan dojam pripadnosti. No, mjesta lažne pripadnosti daju uvjetno članstvo, zahtijevajući od nas da odsiječemo dijelove sebe kako bismo se uklopili. Iako lažna pripadnost neko vrijeme može biti korisna i poučna, duša postaje nemirna kada dosegne stakleni strop – ograničenje koje nas sprječava u napretku. Možemo se neko vrijeme pretvarati da ovog ograničenja nema iz straha od gubitka lažnog osjećaja pripadnosti, ali kako rastemo i tražimo svoju istinu, nevidljiva nas granica počinje gušiti i naša odanost grupnom umu slabi. Pobuna protiv lažnog osjećaja pripadanja nekome ili nečemu znak je zdravlja. 

Jeste li se ikada osjećali kao da jednostavno ne pripadate? Kao da ste došli na krivi planet? Mnogi ljudi se tako osjećaju, bilo u svojim obiteljima, zajednici ili kulturi. Žudimo za pripadanjem, za tim da se uklopimo i imamo svoje pleme, no ipak je ta najosnovnija i najdublja želja tako često ugušena.

Svjetski poznata istraživačica Brené Brown provela je godine proučavajući i intervjuirajući ljude o stvarima koje su stvarno važne, o ranjivosti, hrabrosti, dostojnosti i sramu. Toliko je ovakvih karakteristika vezano za koncept pripadnosti. Kroz svoja istraživanja pitala je ljude zbog čega su zabrinuti i što pokušavaju postići, a ideja pripadnosti je bila najvažnija. Mnogi su željeli „biti dio nečega – iskusiti stvarnu povezanost s drugima – ali ne po cijenu svoje autentičnosti, slobode ili moći.”

Pripadnost je urođena ljudska želja da budemo dio nečega većeg od nas. Kako je ta čežnja iskonska, često je pokušavamo steći uklapajući se i tražeći odobrenje, što nije samo šuplji nadomjestak za pripadnost, već često i prepreka. Budući da istinsko pripadanje možemo osjetiti samo kada svijetu predstavljamo svoje autentično, nesavršeno ja, naš osjećaj pripadnosti nikada ne može biti veći od naše razine samoprihvaćanja.

Neobično je da je naša potreba za pripadanjem također povezana s našom potrebom da budemo drugačiji i jedinstveni. Osjećaj zajedništva sukobljava se s našim strahom od različitosti. Želimo pripadati našem plemenu ili našoj obitelji i osjećati se voljeno i cijenjeno. Naša želja za vezom i ljubavlju je duboka, toliko da možemo kompromitirati ono što jesmo, kako bismo pripadali. Brené Brown kaže da kada se „uklopimo“ umjesto da zapravo „pripadamo“, mi se zapravo ukalupljujemo umjesto da zastupamo svoje autentično ja. Ukalupljivanje ne stvara stvarnu povezanost i na kraju se osjećamo više usamljeno s ljudima nego da smo ostali vjerni sebi.

Zapravo, jedino istinsko pripadanje koje postoji i veza koja spaja sve druge odnose u našem životu jest snažan osjećaj pripadnosti nama samima. Toliko često pokušavamo pripadati negdje drugdje da okrećemo leđa ovom najvažnijem i ključnom aspektu pripadnosti. Ako sami sebe ne prihvaćamo i ne volimo, i ako ne pripadamo sebi, kako uistinu možemo pripadati negdje drugdje?

Čini se da svijet postaje sve više nepovezan, a pukotine između ljudi, rasa, spolova, etničkih skupina, političkih uvjerenja, religija i filozofija rastu alarmantnom brzinom. Ali kada pogledamo dublje, ova nepovezanost i politički i ekonomski strojevi koji razdvajaju ljude, ironično rađaju pokrete koji zbližavaju ljude više nego ikad. Ljudi se ujedinjuju u svojoj ljudskosti, spajaju ih srca, želja za boljim svijetom i iskrena želja da pomognu drugima koji su manje sretni. Potrebna je velika snaga i hrabrost da ostanemo otvorenog srca i ranjivi u svijetu u kojem živimo. Unatoč težini tog puta, kako bismo preživjeli moramo živjeti iz srca i naučiti prvenstveno pripadati sami sebi. 

Život se ponekad čini kao džungla emocija, ljudi, izazova i intenzivne ludosti. Znam za sebe da se ponekad osjećam duboko povezana i dio nečega većeg, a onda odjednom to zamjenjuje osjećaj odvojenosti i pitanje što radim ovdje u ovom kaosu. Zbuni me taj paradoks dok ne pronađem beskonačno i vječno mjesto dubokog pripadanja sebi.

Prava pripadnost je poziv. Traži od nas da uđemo u „borbu“ smekšavanja tvrdih rubova u nama umjesto neprestanog zaziranja od toga. Traži od nas kopanje po vlastitoj psihi i otkrivanje svojih najdubljih strahova te upoznavanje svog najranjivijeg ja. U život stvarno ulazimo tek kada dignemo sidro, ostavimo ono što je ugodno i poznato iza sebe i zaplovimo u nepoznato. 

Svima nam je jasno da pripadamo ljudskoj rasi. No, tek kada budemo mogli istinski i duboko razumjeti riječi domorodačkih mudraca: „Zemlja je naša majka i svi smo mi braća i sestre“, tada ćemo i pripadati na način za kojim svi čeznemo – sebi i drugima.

Dragi čitatelji, hvala što pratite moje kolumne. Od srca vam želim sve najbolje u nadolazećoj godini.

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na www.centar-restart.com

Podijeli: