SADA ČITATE
Kako sam pojeo cvrčka. I tarantulu. I skakavca. I larve...
          OBJAVA: 08.04.2013, 13:01h   •   IZMJENA: 08.04.2013, 13:01h   komentara   •     ISPIŠI

Riba zvana Fish

Kako sam pojeo cvrčka. I tarantulu. I skakavca. I larve...


PIŠE Domagoj Jakopović
08.04.2013, 13:01h

- Kako sam pojeo cvrčka. I tarantulu. I skakavca, i larve, i općenito - kakva je scena grickalica u Kambodži – ovog tjedna naš kolumnist Domagoj Jakopović Ribafish piše o nama nezamislivim, ali u Kambodži standardnim delicijama. Ne propustite!

 

 

 

Barba vodič nas je provodio kroz pet hramova ogromnog kompleksa Angkor Wata i prijatelja, u središnjoj, dobro možda ipak sjevernoj Kambodži. Čovo se raspričao da su Kmeri imali svoju najuspješniju fazu u povijesti negdje od devetog do trinaestog stoljeća, kad su osvojili cijelu Indokinu, popljačkali susjede i od njihovog blaga sagradili velebne spomenike. Kasnije su ti drugi narodi naguzili njih, pa onda i Francuzi, da bi se konačno u drugoj polovici prošloga stoljeća izborili za slobodu, ali i naletjeli na minu u svojim redovima. Pola Pota. Iako mu to nije bilo pravo ime, ovaj se bolesnik godinama iživljavao na svom narodu. Direktno i indirektno mučio je i poubijao oko tri milijuna Kambodžanaca, prvo političare i suradnike za koje je mislio da će ga svrgnuti, onda njihove obitelji, pa sve s diplomom, pa one koji su znali čitati, pisati, i na kraju – sve koji su nosili naočale. Ne, nije vic, kao što nije vic ni da nam je vodič ispričao da je Kmerski vođa viziju savršene zemlje pronašao u posjetu jednoj bratskoj komunističkoj zemlji gdje je svojim očima vidio kako ljudi dobrovoljno idu na radne akcije i pritom – pjevaju. Ne, nisam rekao odakle sam...

Uglavnom, kad je njihov vožd konačno svrgnut zbrisao u džunglu, zemlja je ostala doslovno uništena. I siroti su ljudi zbog gladi i neimaštine i danas naviknuti jesti ama baš sve jestivo. I nejestivo. Pa me tako naš vodič jako ugodno iznenadio kad je lokalce u selu na rubu džungle onkraj Sihanouk Villea nažicao da mi za predjelo donesu par džunglastih slastica. Tete iz grupe, Amerikanke i Australke, s gnušanjem su odbile ikakvo približavanje insekata, pauka i krilaša njihovoj ruci, a kamoli ustima, a tada sam ulovio pogled mladog ludog Kineza iz Las Vegasa i primio svog prvog cvrčka/zrikavca - nisam shvatio što je konkretno jer je bio duboko prepržen. Hrskavi masni zagriz i nasilno gutanje dugog teškog zalogaja punog sitnih bodlji i krckavih dijelova. Jezivo, ali jestivo. Led je probijen i uslijedili su skakavci, paukovi, škorpioni, larve i jedan bezimeni. Možda sam čak poždero nekog lokalnog endemskog Degenija, ali uz par gutljaja piva nakon svake vrste, sve je prošlo bez problema. Čak i pačje jaje s malim smeđim fetusom. Dok mi nisu rekli što jedem. Uglavnom, svi ti kukci su se dugo pržili u palminom ulju, i nisu ni otrovni ni nejestivi, i da ih podvalite nekom u mraku dok gleda finale lige prvaka – većina ih ne bi razlikovala od neotvorene kokice. Al da se Dobriša okreće u grobu, okreće...

Domaćini su odvalili na naše face, svi se dobro nasmijasmo, a oni nam poslužiše pravu domaću pileću juhu. Fina, kao naša, samo s limunskom travom umjesto petrusimula. U jednom trenutku shvatim da mi u tanjuru veseli pliva klasični žohar. Krenem ga hvatat žlicom i usput pitam domaćina da kako to da samo žohare jedu sirove. Frajer me pogleda upitno, pa pogleda moj tanjur, i onda uz urlik i brzinom munje zgrabi moju juhu i prolije je u šumu. Uz novi tanjur mi reče, sori, dogodi se, ali žohare stvarno nikad ne jedemo. A sutradan smo jeli krokodilburger i medaljone od kobre, sote od kornjače... Lijepo li je blesav biti, ali više o drugim delicijama nekom drugom prilikom...

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK