Antonia Viljac pred uspon na osmi najviši vrh svijeta: ‘U meni je cijela paleta emocija, od uzbuđenja do straha’

- Iskreno nisam ni znala da ovoliko emocija u isto vrijeme može stati u jednu osobu! Cijelo ljeto me drži lagana nervozica, ipak odlazim na 42 dana. U meni je cijela paleta emocija, od uzbuđenja do straha, sreće, ponosa, neizvjesnosti, tisuću pitanja, jesam li dovoljno spremna, kakvo vrijeme nas čeka, imam li svu opremu, šta ako .... Iskreno, jedva čekam sjesti u avion - otkriva nam.

Povijesni pothvat organiziran je u sklopu She projekta ‘She Goes First’,a u pothvatu sudjeluje pet visokogorki iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

- Od kad sam primila poziv za ovu ekspediciju, doslovno idući dan su krenule pripreme. Prvo i najvažnije - dogovorila sam operaciju noge kako bi mi doktor izvadio vijke i pločice koje mi stoje u koatima (fibula) već dvije godine. Imala sam nesreću prilikom absajla (spuštanja) s Matterhorna pa su mi to sve ugradili da spoji kosti. Oporavila sam se u par dana jer je bio rez na rez. Zvala sam moju Gogu , koja je bila moja školarka u Općoj planinarskoj školi, znala sam da je privatna trenerica i koje uspjehe ima iza sebe. Odmah mi je rekla: tebi ne treba kardio, tebi treba čista snaga i na to smo se koncentrirale. Od mene je napravila čudo, po planini gazim kao prava planinska vila! Potom sam se javila nutricionistu Luki, koji mi je složio plan i program prehrane kako bi dobila kilograme, na kvalitetan način. Slijedila sam njegove upute i jelovnike. Nije bilo lako unositi na tisuće i tisuće kalorija dnevno, ali evo me, prešla sam 60 kilograma, prvi put u životu. Jako bitni su i suplementi, koje pijem mjesecima i puno mi pomažu. Na ekspedicijama se izgubi mnogo kilograma od hladnoće i slabije prehrane, pa nam je bio cilj dignuti moju masu. Sad imam problema s odjećom - smije se.

Posebne pohvale i zahvale idu Martini s kojom radi već dvije godine. Sve je počelo s fizikalnom poslije operacije, a nastavilo se na održavanju i očuvanju cijelog tijela kroz sportske masaže, namještanje kostiju, struje i valovi...

Antoniji su planine velika ljubav, ali i posao. Ova po struci ekonomistica prije nekoliko godina ljubav prema planinarenju pretvorila je u posao. Otvorila je obrt i danas je žena koja se bavi poslovima kao što su visinski radovi, pustolovni turizam i arheološki radovi.

- Kako sam stalno u planini, što privatno što poslom, u super sam kondiciji inače, samo sam malo pojačala kilometre i težinu.

Fizički je spremna, ali psihički je ovo, priznaje, jako opterećuje jer nije mala stvar otići na tako dug period.

- Otići 42 dana, ‘ostaviti’ obitelj, mog Lea, moje kućne ljubimce, posao, svakodnevni život.... Imala sam svakakvih dana, od ispada plača, smijanja, do anksioznosti... Nije lako, glava je jako bitna u ovakvim usponima. Trudila sam se što više biti na miru, u društvu obitelji. Uskratila sam si ljetne radosti poput izlazaka, ludovanja po feštama, nekih aktivnosti koje možda umaraju i iscrpljuju.... Dobra odluka, jer mir pred ovakvo putovanje je potreban - otkriva nam.

Uvijek pred polazak na ekspediciju, a srećom ima ih poprilično, kroz glavu prolaze lijepe, ali i loše slike.

- Nažalost, zadnjih godina svjedočimo ružnim tragedijama u planinama slijedom ekstremnih klimatskih promjena, ali na to ja kao pojedinac ne mogu utjecati. Mislim da je priprema pola posla, a osjećam se nikad spremnije u životu, psihički i fizički. Nadam se da će planina Manaslu prema nama biti milostiva. Nemam problema u smislu odustati, okrenuti se, makar to bilo pet metara pred vrh. Jedan je život, treba se čuvati. Treba se vratiti kući svojima - iskreno će.

Ne voli forsiranje, iako je svašta prošla u ovih 15 godina od kad se bavi planinarenjem, visokogorsvom, alpinizmom i sličnim aktivnostima.

Kako izgledaju pripreme par dana prije leta i polaska na ekspediciju, pitamo je.

- Evo od danas službenom počinje pakiranje opreme, odjeće i obuće, skupljanje lijekova, higijene i tisuću sitnica na koje moram unaprijed misliti da će mi trebati. To je proces koji mora biti promišljen, polagan, sustavan. Leo i ja ćemo to udruženo raditi kroz par dana - kaže nam.

Manaslu je osmi najviši vrh svijeta u himalajskom masivu u Nepalu, a ekspedicija, osim što nadilazi okvire sportskog izazova, nosi snažnu poruku o pomicanju granica, ustrajnosti i ulozi žena u ekstremnim sportovima.

- Dragan Jaćimović, vlasnik agencije iz Srbije preko koje godinama idemo na ekspedicije pozvao me da sudjelujem u ovoj Prvoj regionalnoj zenskoj ekspediciji ‘She goes first’, baš na temelju mojih dosadašnjih uspona. Iza mene su uspješni usponi na vrhove diljem svijeta, ja planinu ne obilazom povremeno, već je to moj način života, kao da je to moj poziv, prepoznao je potencijal u meni i pozvao me da budem predstavnica iz Hrvatske. Mariju Sekulović poznajem od prije, popele smo skupa Aconcaguau u Argentini i Elbrus u Rusiji. Mariju Zogović, Dušicu Jovanović i Daliborku Milićević upoznala sam prije tri mjeseca na press konferenciji u Beogradu. Sve one iza sebe imaju uspješne visokogorske poduhvate - priča nam o ekipi s kojom kreće osvojiti vrh.

Otkriva nam da nije sebe zamišljala na nekom osamtisućnjaku.

- Moj partner Leonardo i ja u planu smo imali ekspediciju u Peru, koja se nije dogodila ove godine u lipnju jer sam pozvana na Manaslu. Ova ekspedicija će za mene biti posebna iz vise razloga! Vrh meni nije cilj, nego put. Onaj tko je pročitao knjigu Nejca Zaplotnika ‘Put’, znat će o čemu govorim. Znam da kad se vratim doma, već počinjem planirati iduću ekspediciju, nadam se Peru ili Aljaska. Nije mi bitna visina nego atraktivnost planine u smislu izazova, ljepote, načina penjanja... Kao što je pisao, nažalost prerano preminuli, alpinist Krešimir Milas u knjizi ‘Alpinistu trebaju brda’ - strast i slobodu koju dobijemo s vremenom provedenim u planinama nitko ne može ukrasti, zašto napuštamo udobnost doma i uljuljanog života i odlazimo u nepoznate avanture teško je odgovoriti, ali nas neprestano vuče prema gore....

Jako se radujem ovom mom putu, avanturi, svemu što me čeka. Znam da neće biti lako, ali spremna sam - kaže nam za kraj.