Nakon skoro godinu dana u bolnici i domu, Dolores se u prosincu vratila kući i odlučna je do ljeta prohodati. Pomoć joj je još uvijek potrebna i, kako nam kaže, ne srami se tražiti je.

- Nakon moždanog udara prognoze su bile jako loše, nisu vjerovali da ću doživjeti sljedeće jutro, a ako i doživim da ću ostati biljka. Tad je jedan moj dobar prijatelj kazao: 'Mislili su da nećeš pričati, a oni ne znaju da su tebi mozak i jezik spojeni na svemir'. Probudila sam se iz kome, odmah sam počela nabrajati imena sestara s dijalize (na koju godinama ide, op.a), koje su bile tu. Svi su bili šokirani, govor i sjećanje su mi bili perfektni – priča nam Dolores.

Život je nikad nije mazio, ali uvijek se borila. Ne zna kako je izdržala sve, kaže, posebno kad je shvatila što joj se dogodilo.

- Onog trenutka kad sam postala svjesna da mi je lijeva strana tijela u potpunosti oduzeta, to je bio ogroman šok. Bila sam instruktorica plesa, a sad sam skoro nepokretna. Odjednom kao da nisi u svojem tijelu, nego u tuđem, manje, skučenom, nepokretnom… Moj oporavak se odvijao nevjerojatno, bilo je tu i loših faza kad sam imala 48 kilograma, ljudi koji su mi trebali pomoći i biti tu, razočarali su me. Bilo je teško, neću lagati. Kako sam postajala jača, došlo je vrijeme da se vratim kući. Roditelji su mi umrli i beskrajno mi nedostaju, ali čitavo vrijeme uz mene je bio tim ljudi. Zvali su, dolazili i spasilo me na sve moguće načine. To se obično dogodi od onih od kojih to najmanje očekuješ, a od onih koji su trebali biti tu, od kojih sam to očekivala, njih nije bilo. Ni traga ni glasa. Kao da ti nije dovoljno vlastite bolesti, doživiš i takva razočaranja – govori nam Dolores koja je zahvala na ekipi divnih ljudi koji su bili tu.

U Šibenik se vratila početkom prosinca i borba traje svaki dan. Žilava je, uporna i borbena, za neke teška, ali, kako kaže, to je sve ono što joj ne da odustati kad je najteže.

- Sad sam u fazi kad mi je najpotrebnija fizikalna, bilo bi idealno da je svaki dan, a i u potrazi sam za njegovateljicom koja će uz mene biti 24 sata. Ne moram ni spominjati financijsku stranu koja nije idealna i treba mi pomoć. Dosadilo mi je više ležati, uvijek sam bila 100 na sat jer ljenčarenje u mojem rječniku ne postoji. Zato sam i pokrenula osobni projekt 'Na ljeto hodam' gdje ću se prisiljavati svaki dan ustajati s pilot hodalicom, vježbati i hodati po kući. Cilj je svaki dan đir više i nadam se da će to donijeti rezultate. Želim ponovno hodati, biti samostalna, želim na ljeto izađi iz kuće samostalno i proći đir po trim stazi.Pomoć je i dalje potrebna i nije me sram tražiti. I dalje sam na dijalizi svaki drugi dan. Ponekad mislim da ću se samo ispatiti do iznemoglosti, ali evo me, tu sam. Zbrčkana, ali grizem za taj oporavak i učinit ću sve da ponovno hodam. I hvala svima onima koji navijaju za mene - kaže za kraj.