Dragan Zlatović nedavno je, na svečanosti u HNK u Zagrebu, dobio Priznanje za razvoj stručne i nastavne djelatnosti. Trebao nam je to biti povod za razgovor, i bio je, no počelo je s glazbom. Kaže da rijetko daje intervjue, a zadnjih dana pristao je na dva. Za ŠibenikIN i za Radio Šibenik.

- Na radiju sam morao odabrati neke pjesme koje će se puštati pa mi je palo na pamet da odaberem plagijate u rocku. To mi je nekako bilo blisko, jer studentima, među ostalim, predajem autorska prava. A i u posljednje vrijeme puno čitam glazbene biografije…

Na čemu ste odrasli što se glazbe tiče?

- Na hard rocku sedamdesetih, Purple, Zepelin, Free, Bad Company… onaj đir koji se slušao u to vrijeme. I u domaćoj glazbi bilo je interesantnih bendova...

Je li vas zakačio novi val u osamdesetima?

- Je, taman kad sam upisao Pravni fakultet. Tu je u blizini bio onaj poznati trokut Blato-Zvečka-Kavkaz, i htio-ne htio, tu si... A kad sam se počeo družiti s našim fotografom Davorom Šarićem, onda sam se stalno šuljao po sceni. Uvijek govorim da nikad u životu nisam naučio 'okinit' fotografiju, jer je uvijek fotograf bio uz mene. Davor i ja smo, između ostaloga, dogovarali naslovnicu za Azrin album "Ravno do dna".

Kako to?

- Davor je snimio fotografiju u Sisku pa smo se u restoranu "Pula" našli sa Štulićem i Snježanom Banović, danas poznatom redateljicom i profesoricom na Akademiji. Mene je Davor vodio da mu dam neki pravni savjet, ako bude potrebno. Džoni nije imao ništa protiv te fotografije, ali je Davor malo grintao jer su u Jugotonu preko te njegove fotke stavili one "grilje". Bili smo mulci, tko bi se borio s njima zbog toga. Autorska prava bila su tada u povojima, danas kad objaviš nečiju fotografiju dođe ti deset tužbi na kuću.

Autorska prava kasnije su ostala u vašem užem fokusu, no krenimo redom. Karijeru ste počeli kao šef pravne službe u TEF-u, zatim ste bili pročelnik Odjela za imovinskopravne poslove u gradskoj upravi, a potom i ravnatelj HNK u Šibeniku. Što vam od toga izaziva najslađa sjećanja?

- Teško je izdvojiti... Možda najmanje Grad, jer sam tamo najkraće bio, to je bila nekakva prijelazna faza iz TEF-a u Kazalište. U TEF-u sam bio deset godina i tamo sam ispekao zanat. To je bila velika tvrtka, s dobrim službama i dobrim mentorima. Tamo me odmah bacilo u vatru. Moj prvi zadatak je bio da trećoj smjeni na Batiželama obrazlažem Pravilnik o financiranju tadašnjeg JFD-a.

Radnici treće smjene morali su slušati o financiranju Dječjeg festivala?

- Da. Tamo su ljudi radili na pećima kao u Manchesteru u 18. stoljeću, a ja sam im u pauzi, nakon marende, morao objašnjavati nešto što njih apsolutno nije zanimalo.

Zašto?

- Zato jer su tada akte donosili i radnici, institucija Udruženog rada. Takav je bio sustav. Svi su morali sudjelovati u odluci da se iz ukupnog dohotka tvrtke odvaja određeni postotak za financiranje Festivala.

Festivala kojemu ste došli na čelo kad ste postali ravnatelj HNK…

- Tih petnaest godina u Kazalištu su bile živopisne i predstavljale su izlazak iz niše u kojoj sam, po prirodi svog posla, pripadao. Nasreću, bilo je to doba kazališnog "dream teama": Ivo Brešan, Pero Mioč, Mate Gulin, Željko Koloper Keke, Jasenka Ramljak i njezin "festivalitis"... Takva ekipa je neponovljiva, mada svako vrijeme nosi svoje. Kao u onoj pjesmi Rolling Stonesa... djeca se igraju igara kojih smo se mi nekad igrali, it's only rock'n'roll... I danas ljudi tamo vjerojatno rade s istim žarom.

Na Veleučilište ste došli 2010…

- Poziv od dekana Marka Radačića došao je dva dana nakon što sam otišao iz Kazališta. No, i prije toga sam se, uza sve aktivnosti, pomalo bavio znanošću kao hobijem, objavljivao sam radove i sudjelovao na konferencijama. Počeo sam odmah s kolegijima koji su se odnosili na ono što mi je bilo najbliže - trgovačko pravo, pravo intelektualnog vlasništva, autorska prava, pravo žiga ili trademarka, patenti... Nešto što je ostalo na margini, a danas predstavlja ključ poslovanja najvećih korporacija. Recimo, Coca-Cola svoju današnju poziciju na tržištu može zahvaliti genijalnosti njihovog osnivača koji je, umjesto da proizvod štiti patentom, zaštitio institucijom tajne. Formula i dalje egzistira, kao u Spužvi Bobu gdje tajnu imaju formulu za rakburger.

Vas je podsjetilo na Spužvu Boba, a mene na Prljavo kazalište, barem onaj dio o žigu.

- Kako ne... Nažalost, dogodila im se velika drama, takvom jednom bendu. Ali nije to ništa novo, bila je takva situacija i s Novim fosilima. Oni su u zaštiti imena i loga benda išli na način da to štiti fizička osoba iz benda, a ne neki kolektivitet. I onda kad nastanu interpersonalni problemi...

...tada bubnjar kaže 'ja imam pečat'. Što to uopće znači?

- To nije klasičan pečat, to je trademark, robni znak. I ako je on vlasnik toga, onda ih može dovesti u situaciju da Prljavo kazalište ne može nastupati dalje pod tim imenom. Bit će tu velike bitke, vidim da su se oboružali vrlo moćnim odvjetničkim ekipama.

Mogu jednostavno promijeniti ime…

- Mogu, ali pitanje je koliko s time razvodnjavaš ukupnu težinu benda, koja je velika. Mogu sad i Stonesi biti Stonesi, a ne Rolling Stonesi, ali bi bilo razvodnjeno. To je, ukratko, priča u kojoj su svi gubitnici, jer pitanje je što vlasnik žiga može s tim napraviti u budućnosti. Nažalost, nakon tragedije s Parnim valjkom, u pitanju je i daljnji opstanak i drugog zagrebačkog megabenda.

Dotaknimo se i povoda ovog razgovora, a to je Priznanje za razvoj stručne i nastavne djelatnosti koje vam je dodijelilo Vijeće veleučilišta. Što to konkretno znači?

- Vijeće veleučilišta osnovano je prije dvadeset godina, a ove je godine dobilo jedan mlađi kadar u svojoj organizaciji koji je, u svrhu veće vidljivosti Vijeća, a i zbog dvadesete obljetnice, inaugurirao dodjelu nagrada po prvi put. Priznanje koje sam dobio bilo je planirano za različita područja, a na kraju sam ipak dobio samo ja. To je priznanje za rad u nastavi, formiranje novih studijskih programa, odnos prema studentima i slično. Pretpostavljam da je u mom slučaju presudila ta moja skribomanija, želja da uvijek nešto ostavim na papiru pa imam dosta objavljenih radova. Ali i nastojanja u formiranju novih kolegija koji bi se odnosili na prava intelektualnog vlasništva. Želja mi je da ljudi te stvari osvijeste. Do jučer smo mogli kupovati krivotvorine po ulicama, od CD-ova do kozmetike, sada toga više nema jer je svijest o tome narasla.

Svijest ili strah od kazne?

- Vjerojatno i jedno i drugo.

Veleučilište u Šibenik ovo vaše priznanje reklamira u smislu da ste proglašeni 'najboljim veleučilišnim profesorom u državi'. Može li se ta nagrada i tako čitati?

- Mogla bi, u jednom širem tumačenju. U redu, ne trebam bježati od toga, iako nisam netko tko se voli busati u prsa ili uživa u bildanju vlastitog ega. Da sam takav, vjerojatno bih imao otvorene profile na raznim društvenim mrežama.

A nemate?

- Nemam.

U svakom slučaju, to priznanje govori o vašem ugledu, a kakav ugled ima Veleučilište u Šibeniku u znanstvenoj zajednici?

- Mislim da ga ima sve više. Nekako je kriva percepcija u lokalnoj zajednici, a možda smo i mi koji tu radimo tome krivi jer ne radimo dovoljno na marketingu... stvaraju se neke paradigme koje je teško razbiti. O nečemu se stvori nekakva slika i ta te slika prati stalno. Čuo sam priče da imamo tko zna kolika primanja, da smo otuđeni od sredine u kojoj živimo... Međutim, realnost je potpuno drugačija. Uostalom, sve je više doktora znanosti koji su potekli s našeg Veleučilišta, objavljuju se vrlo zanimljivi i referentni znanstveni radovi, uspostavlja se suradnja i s drugim institucijama, imamo i studente iz inozemstva... Dali smo i dvojicu državnih dužnosnika, ministra Ivana Malenicu i državnog tajnika Ivicu Poljička. Veleučilište uspješno gradi svoju priču u znanstvenoj zajednici, a kako će se sve to dalje razvijati ovisi i o okolini i društvu. Naime, uz sve ove pozitivne silnice, ima i onih negativnih, poput sve manjeg broja studenata i sve manjeg broja učenika s državnom maturom. Sve to utječe na institucije u obrazovanju.

(Fotografija: Sanjin Strukić/Pixsell)

U Hrvatskoj ima oko 120 visokih učilišta, gotovo pa da svaki grad ima barem neku višu školu. Je li toga previše?

- Ja sve to gledam kroz perspektivu svojih studenata u zadnjih dvanaest godina. Budimo iskreni, njih ima raznih; onih koji su upisali neki studij a nemaju baš perspektivu na tom nekom odabranom području, međutim ima i onih koji imaju ogroman potencijal i koji, iz ovih ili onih razloga, nemaju priliku otići na fakultet u Zagreb ili Split. Zato su upisali Veleučilište u Šibeniku i to ih nije zaustavilo da danas budu uspješni. I zbog toga tvrdim da je ta priča daleko bolja nego što je se doživljava u javnosti, koja možda nije dovoljno ni informirana. Možda bi trebalo izrežirati jedan mali skandal da dobijemo veću medijsku vidljivost, haha.

Dosad ste objavili dvadesetak knjiga i priručnika, i preko stotinu znanstvenih i stručnih radova. Jedna od tih knjiga je „Novo hrvatsko pravo“, a njezina cijena je, guglao sam, 1037 kuna? Tko to može kupiti?

- To je onaj dio na koji ja ne mogu utjecati.

Siguran sam da je stručna i kvalitetna, a koliko mora biti 'debela' za tu cijenu?

- Prilično je voluminozna. Nisu autori ti koji mogu utjecati na izdavačevu politiku u pogledu cijena. No, moji studenti ne moraju kupiti, njima dam link za download. To jesu velike cijene, ali drago mi je kad vidim intervju s nekim odvjetnikom na televiziji i ugledam svoju knjigu na polici iza njega. Lijepo je to vidjeti.

Kopamo li još malo po vašoj biografiji, vidimo da ste bili i arbitar Stalnog arbitražnog sudišta pri HGK, zatim ste i član UNIMA-e, bili ste i suradnik Sveučilišnog studijskog centra za forenzične znanosti u Splitu, a član ste i više strukovnih udruga. Pribrojimo li tome i sve ranije navedeno, kao i činjenicu da ste 2014. godine doktorirali, dolazimo do jednostavnog pitanja – zašto čovjek vaše biografije uđe u politiku? Naime, već ste drugi mandat HDZ-ov predsjednik šibenskog Gradskog vijeća…

- Da, sigurno je da sam mogao i bez toga. Ali, što ja znam... Da se nije na sceni pojavio gradonačelnik Željko Burić vjerojatno se ne bih tako aktivno uključio u politiku. Njegov način komunikacije, projektiranja grada i postavljanja prema ljudima... zbog svega toga nisam mogao odbiti njegov poziv.

Nemate ambicija za nešto više?

- Ne. Znate kako kaže Saša Antić iz TBF-a u onoj pjesmi, „vozim polako bez tenzija i pretenzija". Tako i ja. Nemam nikakvih pretenzija u politici. Ovo mi je drugi mandat na mjestu predsjednika Gradskog vijeća i vjerojatno - zadnji.

Zadnji?

- To je i prirodno, trebaju doći mlade snage. Mislim da, neskromno ću reći, taj posao obavljam dobro i prilično objektivno, mada je nemoguće biti apsolutno izoliran od stranačke pripadnosti. Čini mi se da u Gradskom vijeću imamo pristojnu komunikaciju. Ne volim vrijeđanja. Budimo mi suprotstavljeni, govorimo jedan protiv drugoga, ali sve se to može iskazati biranim riječima. Mislim da smo, općenito, na svim razinama izgubili tu pristojnost i da je populizam zavladao, ne biraju se riječi i drugoga se etiketira. Stari Šibenčani su u svom Statutu imali odredbu da kad netko "prijeđe granicu" u Vijeću, sankcija za uvredu je, između ostalog, mogla biti i tri mjeseca ekskomunikacije iz grada.

Pa eto rješenja!

- Ne tražim to, sačuvaj bože, govorim o tome da se uvijek mora voditi računa o uljudnosti.