Piše: Josip Antić

“Kad ti dođe prv' od maja”, pjevala je nekad Klapa Šibenik, a ako ima netko tko je ovoga svibnja zaslužio ne jedan nego tri garofula onda je to svakako Marijana Radman, četrdesettrogodišnja djelatnica u Bronzinu, šibenskom restoranu na dobrom glasu.

Em je riječ o tradicionalnom radničkom blagdanu, em se baš u svibnju puni godina dana kako Marijana, sjecka, miješa, pere, dodaje, pomaže oko gradela, teća i tava, uskače konobarima kad im usfali ruku. Hoću reći, garoful je cvijet inkluzivan, kad je posrijedi odnos čovjeka i čovjeka uključiv u svemu – posebno u radu.

Marijana je podrijetlom od Splita, u šibenskoj je Inkluziji u organiziranom stanovanju od 2010. godine i u dobi kad mnogi maštaju kako će “uteći u penziju i ne raditi ništa”, njoj se posrećilo da konačno ostvari želju da radi. U Bronzinu je najprije radila na punom radnom vremenu, ali je dok joj se ne srede  zdravstvene poteškoće trenutno na pola satnice.

Svi smo mi novaci

“Na početku sam malo čekala i brinula hoću li ili neću dobiti taj posao. Mislila sam – možda ipak ne bude ništa. A onda su mi javili da sam prošla i bila san sritna, znala sam da mogu, a opet, nisam znala kako će me prihvatiti. Sad nakon godinu dana mogu reći da sam zadovoljna. Nije sve u novcima (iako bez njih ne možeš ništa), puno znači taj osjećaj da radiš s drugima, da se s njima usklađuješ, da zajedno nešto postižete…”, priča strpljivo iako sam joj s razgovorom poremetio uobičajenu jutarnju rutinu prije početka posla. Gostiju još nema, ali kuhinja već čeka s prvim zadacima.

“Ne sumnjam da će Marijana danas na sve stići”, kaže Nives Vasković, zadužena za restoranske ljudske potencijale i administrativne procedure.

Pri izboru Marijane, kaže, bila je svjesna da veći problem može biti u drugima nego u Marijani.

“Poslodavci su bili jasni u želji da je zaposle, ali bili smo svjesni da tremu nema samo Marijana, kojoj je to prvi posao, nego i nas 40 koliko nas trenutno radi. Riječ je o tome da je ugostiteljstvo, naročito tijekom sezone izrazito zahtijevan i stresan posao. Gosti to ne smiju osjetiti, ali se ponekad se naprezanje osjeti među ljudima. U tom smislu, za Marijanu smo tražili samo jednu poštedu, ako to smijem tako reći. Jako je važno da kad joj netko daje ili prosljeđuje novi zadatak to učini strpljivo, mirno i bez prenošenja nervoze. Sama sam se osvjedočila da se strpljivi pristup uvijek pokaže najpouzdanijim. Marijana, u doba kad se uhodavala, bila je poput drugih “novaka”. Na nama je bilo da joj omogućimo da što prije ovlada ritmovima restorana u punom pogonu. Činjenica da je ona s nama sada već godinu dana, pokazuje ne samo da smo mi zadovoljni s njom nego i ona s nama”, kaže Nives.

Glas o Marijaninom radu ove se godine pronio dalje od Bronzina, stare peškarije i rive. U travnju je pod mentorstvom profesorice Turističko-ugostiteljske škole u Šibeniku Biserke Šmit, bila u kuharskom timu koji je osmislio i skuhao predjelo, glavno jelo i desert te ih poslužio gostima restorana Visiani. Sve u sklopu radionice “Inkluzija u kuhinji”.

Uspjeli Eksperiment

Koju skalu dalje, put Dobrića (pa skalama uz stari Gold) penje se još jedna djelatnica. I ona je zaslužila garofule. Ivana Topić iz Požege je u Inkluziju došla iste 2010. godine, a iza sebe ima šest godina rada na pola radnog vremena u dm-u. Sada zajedno s prijateljicom Lucijom radi u Hostelu Indigo, čija vlasnica Ivana Cukrov ne štedi riječi hvale.

“U zadnjih pet godina koliko vodim Indigo, prve četiri sam sve poslove obavljala sama. Znam koliko mi je održavanje soba i čišćenje bilo zahtjevno i iscrpljujuće, posebice kada se sezona zahukta. Moram biti iskrena, suradnja s Inkluzijom počela je neplanirano, sama se ne bih sjetila zapošljavanja ljudi s posebnim potrebama. Pred prošlogodišnju sezonu sam slomila nogu, pa mi je moja sestra Iris, zaposlena u Inkluziji, kao hitnu improvizacijsku pomoć spomenula da misli da su dvije žene, koje su korisnice Inkluzije i u upornoj potrazi za poslom. Odlučile smo isprobati tu soluciju...”, kaže Ivana i iskreno dodaje “u početku razmišljala sam da zaposlim nekog preko studentskog ili učeničkog centra, ovo s Inkluzijom mi je jednostavno bilo van percepcije”. Koji su razlozi stajali iza toga?

“S jedna strane bilo mi je privlačno to što sam pomislila da se sigurno radi o toplim, neposrednim osobama. Ali nisam bila sigurna da im tehnička realizacija posla neće biti možda prenaporna. I moja sestra se počela nećkati – je li to možda prevelik zalogaj za njih u smislu radnog intenziteta. Reakcije drugih ljudi kada sam im spominjala da će sa mnom raditi osobe iz Inkluzije, su išle od suosjećajnih, u stilu: da, pa triba ljudima pomoći, oni su diskriminirani..., do zabrinutih, u stilu: ajme, pa možda ćeš imati još više posla, ako se ne budu mogli snaći...”, prisjeća se Ivana. Prerezala je tako što je rekla: “ idemo par dana u eksperiment, pa ćemo vidit na čemu smo!” Ono što se dogodilo kaže bio je – čisti šok. Ali oduševljenja.

Lipo je raditi

“Od prvog susreta Ivana i Luce osim što su bile jako drage što sam i očekivala, rastrčale su se po hostelu s velikim radnim entuzijazmom i samopouzdanjem. Sama znam koliko čišćenje zna biti zamorno, promislila sam kako bi na njihovom mistu velika većina ljudi koji se klasificiraju kao radno sposobni i bez 'posebnih potreba' kukala kako su se umorili. A one me pitaju jel triba još šta napraviti i kada sutra nastavljamo...”, priča Ivana.

Što kaže druga Ivana?

“Nekad se moja Lucija šali pa kaže našoj poslodavki – Ivana nemoj nas puno faliti – umislit ćemo se i pokvarit ćemo se. Ja mislim da je normalno da smo joj mi zahvalne i da se na poslu trudimo: podijelimo posao, ja volim prati kupatila, Lucija slaže krevete. To je pet soba i 16 kreveta. Kad turisti odu vani, mi polako krenemo”, priča Ivana, koja radi 2- 3 sata. Kaže da joj je ograničenje niski rast i da je limitirana u smislu dužine radnog vremena – ali da ono što radi želi obaviti predano. I da joj je – to lipo.

Posao u Indigu je sezonski, što će reći da tijekom zime nema posla.

“Prihvatila bih svaki posao čišćenja, primjeren mojim mogućnostima jer za teški posao nisam i tijekom zime, ali nije lako doći do posla. Osim osjećaja korisnosti, uključenosti s drugim ljudima, dobro dođe i džeparac kojeg u najvećem slučaju trošim na svog ljubimca – mog malog maltezera”, kaže Ivana. 

“Ivana je preskromna”, dodaje Ivana (Cukrov). Prije svega ja sam od Ivane i Lucije dobila puno mudrih savjeta oko organizacije prostora i radnih aktivnosti. Prošle godine dobila sam recenziju od nekog gosta da nikad nije bio u bolje organiziranom hostelu. Rekla sam - to je definitivno zahvaljujući ženama “s posebnim potrebama”. Osobito je važno da obje emitiraju dobro raspoloženje, u kojem mi je s njima protekla čitava prošla sezona. Tako da se radujem ovoj i nadam idućima, u istom sastavu”, ističe, a na pitanje – što bi poručile poslodavcima koji nikako ne pomišljaju da zaposle osobe iz inkluzije kaže:

“Osim što je takvo razmišljanje diskriminacijsko, sigurno je da ih ljudski gube:  onemogućuju sebi da surađuju s mnogim vrijednim, entuzijastičnim i sposobnim ljudima.”

Na isto pitanje, dolje u Docu Nives odmahuje rukom: “A što mogu reći o isključivosti? Da se nadam da će ljudi s takvim stavom ako pročitaju naša iskustva, razmisliti i promijeniti mišljenje”.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije