Piše: Josip Antić

Nije nužno da novinar bude  neupućen, urednik opsjednut klikbajtovima, poslodavac profitom, a konzument medijskog sadržaja bez kućnog odgoja. Za sabotažu inkluzije dovoljno je biti –površan i nestrpljiv. Kad se to dogodi u medijima, šteta je dvostruka: u tekstu i u zbilji.

Dragana prstom prebire po ekranu telefona. Bira na portalu sadržaj koji je zanima. Suosjeća s nesrećom u Turskoj, vijesti iz Ukrajine je rastužuju. Čita i novine iako ih je – oni otisnutih na papiru – sve manje. Popodne će pogledati televiziju, radio ionako stalno svira.

„Volim pogledati  sve, ali uvijek tražim neku informaciju o osobama s teškoćama. Ali vijesti o nama baš nema puno. A i termini su nam malo sa strane. Mediji su važni za sve ljude u jednoj zajednici. Iz njih doznajemo jedni o drugima. Mislim da bi oni trebali svima pomagati biti poticaj, nuditi rješenja. Nažalost često nailazim i na nerazumijevanje, čak i ponižavanje. Prvo se događa iz neznanja i neupućenosti. Koliko me raduje me kad pročitam neki dobar primjer, toliko me rastuži kad se susretnem sa suprotnim“, kaže Dragana govoreći polako, isprekidano i promišljeno.

Dragana Radovančić, ima 33 godina, a u šibenskoj Inkluziji je trinaest godina. Tu se na neki način, kaže preporodila, bila je to sredina u kojoj su pronašli način kako da joj pomognu da njena  dijagnoza oboljenja od cerebralne paralize i ograničenja koje iz nje proizlaze ne budu alibi za sklanjanje izvan društva.

Dobre želje s predrasudom

„Šibenik je za mene bio nova sredina. U njemu mi se u Inkluziji promijenio život. Što se promijenilo?  Pronašla sam se! Prije nisam znala tko sam, a nije ni bilo nekog tko bi mi pomogao. Nitko mi nije ukazao na moje ljudsko pravo da imam pravo iskazati svoje mišljenje, da mogu glasovati, da je moja želja da radim moje ljudsko pravo“, govori dok njena radna asistentica Ivana Mučalo dodaje kako je Dragana brzo osvijestila ta prava, ali i činjenicu da ih može prezentirati i za njih se boriti posredstvom medija. Danas je samozastupnica, što ne znači da se samo bori za vlastita prava, nego i kao neka vrst glasnogovornice zastupa i svoje sustanare i kolege iz zajednice. Koju godinu nakon dolaska u Šibenika nastupala je u HRT-ovoj emisiji Normalan život u kojoj je ukazivala i na dobre prakse, ali i na primjere suptilne diskriminacije.

„Dobar je primjer da je nama omogućeno da radim: šest godina radila sam u Šibeniku fotokopiraonici. To je meni jako važno. A ponižavanja – jer to je diskriminacija – ima puno i svakodnevno. Recimo poslodavci često radije plaćaju penale za nezapošljavanje osoba s teškoćama nego da nam pruže priliku. Čim za takvih razgovora osjetim nestrpljivost – osjetim neku vrst ponižavanja. Zar je toliko teško pokazati malo strpljena kad se susretnete s osobom s teškoćom?“, govori iz tona njenog glasa jasno je da takve situacije burno emotivno proživljava. Svjesna je da mediji mogu učiniti puno na senzibiliziranju čitatelja, ali neka njena iskustva u praćenju medija kažu joj da često urednici i novinari, želeći dobro, nesvjesno iskazuju mnoge predrasude i prikrivenu diskriminaciju.

Riječima ravnateljice Inkluzije dr. Marije Alfirev: „U 20 godina imali smo dobru suradnju s medijima, ali i oni su se tijekom tih godina učili i uče inkluzivnom pristupu. Želja da nam se pomogne neupitna je, ali uvijek nekako s dozom sažaljenja  i naginjanja senzacionalizmu...“

Ništa bez nas

Riječ je o tome da mnoge novinske kuće nisu provele edukaciju vezanu uz odgovorno pisanje i izvještavanje o osobama s teškoćama i njihovim specifičnim problemima. Često o osobama s poteškoćama govore drugi – iako je temeljni moto inkluzije – „ništa o nama – bez nas“. Tu je pak važno osvijestiti  primjeren način oslovljavanja - primjerice koristi se termin invalid, hendikepiran, štićenik – umjesto i jednostavno - osoba s teškoćom. Takvo prikazivanje  utječe na percepciju samih osoba s teškoćama o njima samima – doživljavaju se manje vrijedne. Čovjek nije bolesnik i dijagnoza, nego je osoba koja živi s nekom bolešću, recimo cerebralnom paralizom.

Riječ je o tome da primjereno oslovljavanje mijenja novinarski doživljaj osobe, ali i prenosi takav (za mnoge novi) etički stav čitatelju ili gledatelju. Vrlo često uz takav „medicinski pristup“ (u kojem se u prvi plan stavlja dijagnoza i ono što osoba ne može) ide neka vrst sažaljenja i poziva na milosrđe. Na takav način umjesto da se razvija svijet o pravima osobe da se na razini svojih mogućnosti uključi u život zajednice, javnosti se šalje poruka o nekoj vrsti „olakšanja savjesti“ kroz financijsku ili humanitarnu pomoć, a ne razvijanje uključivosti. Takav pristup je samo premještanje barijera, a ne uklanja ih.

Paradoks društvenih mreža

„Ja kao i vi očekujem da me pažljivo slušate i da budete strpljivi. Ako radite neki prilog, pretpostavlja se da vas to zanima. Očekujem i da se obraćate izravno meni, a ne osobi u pratnji (a onda o meni još u trećem licu). Nema nikakvog razloga da mi slovkate ili mijenjate ton, ako ne razumijem pitat ću. I nemojte završavati rečenicu umjesto mene – ja znam dovesti svoju misao do kraja“, jasno objašnjava Dragana, dodajući da ona i njeni samozastupnici ne traže nikakvu novinarsku snishodljivost ili neku neprirodnu afektiranost.

Takav pristup jamči da će se osoba s poteškoćom osjećati kao osoba i neće imati osjećaj da je gurnuta u drugi plan. Druga razina je tretman teme i opreme (naslova) – što je u vrijeme pošasti za klikbajtovima posebno osjetljivo.

„Mi ne tražimo sažaljenje, ali nismo nikakvi super heroji, mi smo ljudi koji imaju teškoće i koji zbog njih trebaju pomoć, ali to ne znači da nemamo prava kao i svi drugi. To na prvu izgleda svima jasno, ali pogledajte malo komentare na društvenim mrežama. Trudim ih se ne čitati jer me boli vidjeti ponižavanje, ismijavanje“, kaže Dragana.

Dok kasnije prevrćem portale i sam ostajem zatečen paradoksom: na sve strane pršte primjeri kako demokraciju i ideju otvorenog društva puno lakše konzumiraju tipovi iz etičkog polusvijeta, a znatno teže oni bez čijeg je sudjelovanja zdravo i uključivo društvo prazno slovo na papiru. Da je tomu tako svjedoči i statistika: teme inkluzije još uvijek su segregirane po specijaliziranim portalima za zaštitu i promociju ljudskih prava.

„Često u javne medije i servise dospijemo  na upornu inicijativu naših udruga, a ne zato što su mediji poslušali glas institucija i pravobranitelja (po meni ne dovoljno jak) ili su sami otvorili prostor za nas i brigu o informiranju o osobama s teškoćama usvojili kao bitan dio svoje uređivačke politike“, kaže Dragana.

U sljedećem nastavku: Stambena zajednica – od ideje do realizacije

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije