Piše: Josip Antić

Zove se Iva. Ima 36 godina. Nije joj dobro. Pokazuje da je boli, da nema snage, sklupčala se, sve je bljeđa. Njena asistentica u Centru inkluzije u Vodicama zabrinuta je i zove Hitnu pomoć. Nakon nekog vremena dolazi  liječnica, pregleda pacijenticu i konstatira:

„Zar vi ne čitate njenu dijagnozu!? Ona je psihički bolesnik! Njeno stanje je simptom mentalne bolesti. Nije ona za Hitnu, neću je voditi sa sobom. Može dobiti infuziju, to je sve“, oštro zaključuje slučaj.

Dan kasnije Ivi je sve lošije i iz Centra zovu liječnicu obiteljske medicine, koja pregledavši pacijenticu bez razmišljanja organizira njen hitan transport u šibensku bolnicu. Tamo je Ivi dijagnosticiran apsces u trbušnoj šupljini koji je uzrokovao sepsu. Spašena je u zadnji tren.

Predrasude uz ordinacije

„Tretman koji ljudi iz naše Inkluzije zateknu kad zatraže liječničku skrb nije uvijek ravnopravan i uključiv. Ne promatra ih se kao što bi promatrali mene ili vas nego se zaključuje na temelju psihijatrijske dijagnoze ili njene pretpostavke“, kaže dr. sc. Marija Alfirev, ravnateljica Centra za Inkluziju Šibenik. 

Uvjerena je da spomenuti primjer upućuje na nešto znatno dublje - neki liječnici (a od njih pomoć i razumijevanje prije svega očekuju u Inkluziji) nisu raščistili s predrasudama. Spomenuta neprofesionalna i po život opasna intervencija liječnice iz Hitne službe ima svoje korijene u postupcima koji, kaže Marija, sežu u 19. stoljeće. Čitala sam mišljenja liječnika, kaže, koji bez problema prepisuju po šezdesetak godina stare  liječničke nalaze, pa se u dokumentima korisnika Inkluzije znaju naći povijesti bolesti sa konstatacijama „idiotizam“, „debilizam“…. 

Nažalost, međunarodna klasifikacija bolesti još uvijek govori o mentalnoj retardaciji iako je suvremena znanstvena terminologija ne samo odavno promijenila takvo nazivlje, nego je takav tip dijagnosticiranja ocijenila i kao neprimjeren i uvredljiv. 

Prije svega, intelektualne teškoće nisu posljedica ili uzročnik mentalne bolesti. Ona je moguća u takvom stanju, ali ljudi s intelektualnim teškoćama ne moraju biti psihički bolesnici. Ako jesu zaslužuju dostojanstven tretman. I tu postoji čitav spektar pristupa i metoda. Jedna je temeljit pregled s jasnim razlučivanjem tjelesnog ili mentalnog simptoma. Možete biti depresivni, ali vaša depresija nije razlog da vam se ne dijagnosticira perforacija slijepog crijeva. Spomenuti slučaj nije jedini u kojem medicinska praksa u Hrvatskoj osobama s intelektualnim poteškoćama pristupa neadekvatno. Točnije, lošim politikama vođen hrvatski zdravstveni sustav za tu skupinu pacijenata nije osigurao okvir ni planirao dovoljan broj subspecijalizacija.

Neinkluzivni sustav

„Najviše se zabrinem kad  liječnici ne shvaćaju dovoljno ozbiljnost potreba naših ljudi pa kad vide nalaze kažu: ma to je dobro, ne treba ništa dalje poduzimati, niti raditi daljnje specijalističke preglede da bi se uspostavila prava dijagnoza. Kao da odgađaju neke zahvate dok se nešto ne zakomplicira. Najbolja iskustva imamo s  liječnicima opće prakse koji imaju senzibiliteta i empatije, sluha i volje za zdravlje naših ljudi. Saslušaju i njih i nas detaljno“, kaže Anamarija, viša asistentica u Inkluziji. 

Ipak, njihova dobra volja ne može nadoknaditi mane koji zdravstveni sustav iskazuje.  

„Naši ljudi za neke zahvate moraju biti podvrgnuti općoj anesteziji. Tavi pregledi odnose se na gastroskopiju ili kolonoskopiju. A čekanje na takve preglede je po godinu dana,  naši ljudi uglavnom dobiju uputnicu za Split ili Zagreb“, kaže Anamarija. 

No, i neki drugi reklo bi se „jednostavniji“ pregledi daleko su od inkluzivnosti.

Nažalost, nemamo stomatologa koji obavlja zahvate u općoj anesteziji ili je u stanju pacijenta dovesti u stanje da može biti podvrgnut lakšem zahvatu, kaže Anamarija. To znači da i za krpanje rupice ako osoba ne može surađivati sa stomatologom valja potegnuti do Splita. Da ne ostane sve na Šibeniku, nedavno je u medijima objavljena priča autističnog dječaka iz Zadra koji je na tretman primjeren njegovom stanju čekao godinu dana. U međuvremenu bolove i upale je krpao anelgeticima i antibioticima. Na kraju umjesto prevencije dobio je – vađenje zuba. Kako to izgleda u boljoj varijanti izgleda  iz vizure zubobolnog pacijenta priča nam roditelj.

Do stomatologa izvan županije

„Strah je jači od svega, moja kćer od 26 godina  prilikom odlaska stomatologu totalno se smrzne. Valja znati da je tijekom rane mladosti prošla izrazito duge i bolne medicinske tretmane i sam pogled na bijelu kutu i zubarsku stolicu je vrati na traumu“, priča. Nakon nekoliko intervencija sa općom anestezijom a još više neuspješnih i traumatičnih odlazaka njegova kćer konačno je dobila adresu specijaliziranog stomatologa, ali ne u Šibeniku.

„Bez stvaranja povjerenja, nema pomaka. U Zagrebu smo, jer imamo mogućnost boravka u tom gradu, imali nekoliko treninga: najprije smo odlazili da nam doktorica samo pregleda zube. Onda smo krenuli korak dalje i obavili smo čišćenje kamenaca. Sve to je obavljano u opuštenoj atmosferi uz muziku i priču, jer je uz stomatologa sudjelovala i njena sestra. S takvim pristupom mogli smo konačno primiti injekciju s lokalnom anestezijom i obaviti plombiranje zuba. Netko bi rekao, čemu tolika priča, ali ako se zna da je moja kćer (koja ne govori) prije par godina morala primiti kompletnu anesteziju da bi joj se sanirali zubi (morala je na operaciju srca, a liječnici u Njemačkoj nisu htjeli ni čuti da tome pristupe, ako pacijentica nema sanirane zube – jer upravo s tog mjesta može krenuti opasna infekcija)  jasno je koliki korak smo napravili. A to je nezamislivo bez posebno senzibilnog i obučenog stomatologa“, kaže roditelj, dodajući kako i u Zagrebu postoji samo jedan takva stomatologinja i ordinira u Dječjem domu Vladimir Nazor. Osoba koja zna i umije zove se Jelena Bradić, dr. med. dent., specijalist dječje i preventivne stomatologije.

Ima još dobre prakse

Među dobrim primjerima, kad je posrijedi tretman ljudi iz Inkluzije, onaj je ginekologa u Šibeniku.

„Žene u našim stambenim zajednicama, kao i sve ostale imaju potrebe za redovitim ginekološkim pregledima. Taj pregled zna biti neugodan za svaku ženu no u našem slučaju pristup je bitno drugačiji. Traži ne samo stručnu nego i  senzibilnu i empatičnu osobu, koja često mora biti i psiholog, kaže Anamarija.

U Inkluziji su se osvjedočili kako postoje i drugi liječnici  čija praksa može biti dobra smjernica za zdravstvenu skrb osoba s intelektualnim poteškoćama. Primjerice, dugi niz godina takve osobe bile su u domovima podvrgnute sedatiranju iako su se njihovi problemi mogli rješavati na nefarmakološki način. 

„Sedativi, antipsihotici, antidepresivi spadaju u najčešće primjenjivan medicinski tretman. Psihijatri koji ih propisuju nisu skloni saslušati mišljenje nas koji smo u Inkluziji svaki dan. Ipak primjer psihijatrice dr. Daniela Burazin zaslužuje da se naglasi, priča Marija.

Dr. Burazin radila je u šibenskom psihijatrijskom odjelu (danas radi u Splitu) i intezivno je surađivala sa djelatnicima Inkluzije kad je posrijedi dobrobit osoba koje žive u njenim zajednicama. Tijekom njenog mandata u Inkluziji je nekoliko osoba uspjelo uspješno prebroditi skidanje sa sedativa.

„Naravno, da taj postupak nije uvijek moguć. Ali često se zaboravlja da topla riječ, razumijevanje, zdrava međuljudska okolina, radna terapija mogu i čine puno više nego sedativi. Doktorica Burazin bila je jedna od onih koji su me uvjerili da je Hipokratova  zakletva uključiva i ne dijeli liječnički pristup prema dijagnozama. Voljela bih kad bi njen princip rada postao načelo pristupa medicinske inkluzije“, kaže Marija, ističući kako jednom zaslužena diploma bilo kojeg fakulteta ne znači prestanak edukacije, pa tako ni za liječnike. Tretman osoba s intelektualnim teškoćama i njihova inkluzija zaslužuje da bude tema i interes svih koji uzimaju svoj obol u javnom zdravstvu.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije