OBJAVA: 23.05.2019, 21:10h   •   IZMJENA: 24.05.2019, 09:19h   komentara   •     ISPIŠI

Rudi Štefan na Festivalu putnika

'Mi ovdje kuhinje držimo uglancane, idemo kod matere na ručak, a street food nam je hrana iz pekare'


  ŠibenikIN 'Mi ovdje kuhinje držimo uglancane, idemo kod matere na ručak, a street food nam je hrana iz pekare'
PIŠE N. Medić
23.05.2019, 21:10h

Rudi Štefan, vlasnik restorana Pelegrini koji od 2017. godine nosi Michelinovu zvjezdicu, podijelio je večeras na Festivalu putnika u klubu Azimut svoje gastronomske dojmove s putovanja u Vijetnam i Kambodžu, a otkrio je i zašto misli da se pojam 'street food' u Hrvatskoj svodi na pekaru.

 

- Sretan sam što živim u Šibeniku i što na posao imam pješke. Nisam opterećen uspjehom, a bez svog tima ne bih mogao ništa. Oni su nosioci cijelog posla – kazao je Štefan uvodno. 

Kazao je i kako je putujući po svijetu i dolazeći u kontakt s novinarima koji pišu o gastronomiji shvatio da jako malo ljudi zna nešto o Hrvatskoj, a još manje o našoj gastronomiji. 

- To je jedan od razloga zašto sam pokrenuo Chef's stage. Drugi je da povratimo dostojanstvo profesiji. Prije se govorilo 'ako nećeš učiti ić' ćeš u TEF, a danas govore, 'ako nećeš učiti bit ćeš konobar'. 

Na pitanje voditeljice što mu je inspiracija kod pronalaska namirnica, ispričao je priču o svom jutarnjem joggingu. 

- Danas ujutro išao sam na šetnicu tu u Šibeniku. Kao što vidite, imam problema s kilogramima jer na poslu moram sve probati.  Na šetnici sam razmišljao o pidoči koja je zaštitni znak Šibenika, a koju smo totalno zapostavili. U Francuskoj na Azurnoj obali skoro svaki restoran ima pidoče. To je jedina namirnica koju vidite kad dođete na rivu u Šibenik. Mislim da u Šibeniku ne postoji izvornija namirnica od pidoče. Došao sam na ideju da je iskombiniram s kulenom. Dakle, ne moramo ići daleko da nađemo inspiraciju, možemo je naći na šetnici u Šibeniku. 

Potom je prepričao što je rekao gospođama iz Nizozemske koje su posjetile njegov restoran kada je dobio Michelinovu zvjezdicu. 

- Pitale su me što ću sada kad sam ostvario taj cilj. Rekao sam im da sad idem prvo naći dobar krumpir, mrkvu i kapulu.

Štefan je iskoristio priliku i da kaže kako je sramota to što pomfrit uvozimo iz Belgije i Francuske.

- Mislim da je krajnje vrijeme da počnemo poticati lokalnu proizvodnju. Svi se moramo povezivati i to je jedan od ciljeva Chef's Stagea. 

Otkrio je potom zašto se odlučio na putovanje upravo u Vijetnam i Kambodžu gdje je bio ove godine. 

- Tamo me nešto vuklo dugi niz godina. Prvenstveno zato što je riječ o Indokini, prostoru između dva velika svijeta, a ujedno i bivšim kolonijama Francuske čija je kuhinja ostavila veliki trag iako to tamo poriču. Međutim, tamo su sve tržnice napravljene u francuskom kolonijalnom stilu i osjeća se veliki utjecaj Francuske.

Prvi dojam koji je stekao o Vijetnamu bio je, kako je kazao večeras u Azimutu, da je to najbolje organizirani kaos na svijetu. 

Voditeljica ga je potom pitala je li na putovanju imao probavnih problema, budući da je svakodnevno konzumirao street food.  

- Na putovanju nas je bilo sedam i jedini koji se otrovao hranom bio sam ja. U ekipi smo imali i prijatelja koji je htio probati psa. Međutim, to tamo više uopće nije toliko dostupno. Kod njih dominiraju piletina i prasetina. Probali smo i meduzu, morske crve, embrij patke i mozak. Sve je bilo odlično – kazao je Štefan. 

Dao je potom i svoje mišljenje zašto u Hrvatskoj street food nije zaživio. 

- Razmišljao sam o tome zašto je taj street food toliko popularan u Aziji. To je zato što su njihove nekretnine jako skupe i nitko nema kuhinju. Tamo se na ulici svaki dan jede sve svježe i u Vijetnamu uvijek inzistiraju da imaju živu namirnicu. Ljudi tamo ni nemaju potrebe da kuhaju doma jer dobivaju vrhunsku hranu na ulici. Mi ovdje imamo babu, dida i punicu i nemamo potrebe jesti vani. Mi tu kupimo kuhinje i držimo ih uglancane, a idemo kod matere na ručak. U Hrvatskoj je, nažalost, street food pekara jer radnici imaju budžet od 10 kuna za marendu. 

Otkrio je i da je najveću ljubav prema namirnicama i prema hrani na svijetu osjetio na jugu Italije, a kazao je kako smatra da je cijela Europa što se tiče uslužnih djelatnosti u problemu jer su svi zaboravili što zapravo znači uslužna djelatnost. 

- Zadnji dan boravka u Kambodži naišli smo na krojački salon. Ušli smo unutra i rekli su nam da odijelo može biti gotovo za jedan dan. Bili smo u čudu. Pitao sam mogu li nam napraviti tri. Naručili smo tri odjela i 10 košulja i gospodin nam je sve dostavio sutra u hotel. To je odličan primjer kako treba funkcionirati uslužna djelatnost. Danas smo svi zaboravili što to znači. Ne mislim samo na Hrvatsku, nego na cijelu Europu. Svi smo zaboravili biti uslužni – ispričao je.  

Hrvatsku je potom čak istaknuo kao svijetli primjer uslužnosti. 

- Kad dođete u Vijetnam tamo neznanje nadoknađuju brojem ljudi. Kad naručite neki koktel za koji nisu čuli, njih troje ode i nema ih 20 minuta. I onda dobijete prvi, drugi, treći pa četvrti koktel. Kod nas u Hrvatskoj jedan dečko drži terasu od 30 ljudi i točno zna kakvu tko kavu pije. Tako da mislim da je kod nas usluga zapravo dobra – zaključio je. 

Nakon Rudija svoje iskustvo volontiranja, vrijeme provedeno s lokalnim stanovništvom te uspon na Kilimandžaro, opisat je Lorenzo Ujević, a prije Rudija članovi HPK-a Sveti Mihovil; Antonija Jadrijević, Joso Gracin i Leonardo Grubelić podijelili su svoja iskustva s tri ekspedicije po najvećim planinama Afrike i Južne Amerike.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK