Natporučnica Anita Peran iz Grebaštice osvojila broncu nakon više od pet sati borbe s valovima i strujama: ‘Natječete se s prirodom i samim sobom’

Na zahtjevnoj dionici dugoj 20 kilometara, od Lisabona do Cascaisa, plivala je više od pet sati u hladnom moru sa snažnim strujama i valovima.

Anita radi kao zapovjednica voda u Satniji za zrakoplovno-tehničko održavanje i opsluživanje helikoptera u Zemuniku. Uz zahtjevan vojni posao i znanstveni rad, bavi se i daljinskim plivanjem, sportom u kojem je posljednjih godina pomicala vlastite granice.

Njezin profesionalni put započeo je 2017. godine upisom vojnog studija u Zagrebu. Tijekom studija usmjerila se na strojarstvo, a obrazovanje je nastavila na poslijediplomskom specijalističkom studiju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je stekla naziv sveučilišne specijalistice strojarstva.

- Ljubav prema zrakoplovstvu rodila se još u djetinjstvu. Odrasla sam u Grebaštici, mjestu koje je tijekom ljeta često bilo pogođeno požarima. Kanaderi su tada za nas predstavljali nadu i sigurnost, a ljudi koji su njima upravljali bili su pravi heroji. Upravo su me ti prizori inspirirali da jednog dana i sama postanem dio sustava koji pomaže ljudima, zbog čega danas s ponosom nosim hrvatsku odoru, kaže Peran.

Sport u kojem može ostvariti pun potencijal

Ljubav prema plivanju postoji od najranijeg djetinjstva. Odrasla je uz more i još kao djevojčica provodila sate plivajući, no tada nije imala priliku ozbiljno trenirati niti se natjecati.

- Dolaskom u Zemunik otvorila mi se mogućnost da se posvetim plivanju na ozbiljnijoj razini. Vrlo brzo shvatila sam da je to sport u kojem mogu ostvariti svoj puni potencijal. Počela sam se natjecati, rezultati su dolazili, a iz godine u godinu rasle su i kilometraže koje sam plivala. Posebno su me privukle discipline na velikim udaljenostima jer upravo one predstavljaju najveći izazov. U njima se ne natječete samo s drugim plivačima, nego ponajprije sami sa sobom. Svaka utrka prilika je za pomicanje vlastitih granica, izlazak iz zone komfora i dokazivanje da možemo više nego što mislimo - objašnjava nam.

Pripreme za utrke na velikim udaljenostima zahtijevaju svakodnevne višesatne treninge, pažljivo planiranje prehrane te kontinuirani rad na fizičkoj i mentalnoj spremi. Najveći izazov bio je uskladiti vojni posao, znanstveni rad i treninge.

Zbog prirode posla nije mogla trenirati ujutro, pa je gotovo svakoga dana nakon završetka radnog vremena odlazila ravno na more ili bazen.

- Upravo je tu disciplina bila presudna – kada nema vremena ni prostora za izgovore, jedino vas dosljednost vodi prema cilju - kaže Peran.

Odluka da se prijavi na Swim Grand Prix u Lisabonu rodila se prošle godine kada je na Prvenstvu Hrvatske isplivala utrku na 10 kilometara i ostvarila rezultat koji je nadmašio njezina očekivanja.

- Tada sam prvi put pomislila kako je vrijeme za nešto duže i zahtjevnije. Swim Grand Prix u Lisabonu odmah mi je privukao pažnju jer je riječ o jednoj od najpoznatijih i najzahtjevnijih svjetskih utrka u daljinskom plivanju. Željela sam prije svega dokazati sebi da mogu preplivati 20 kilometara, ali i stati na start uz vrhunske svjetske plivače i vidjeti gdje se nalazim. Iskreno, prije dolaska nisam bila potpuno svjesna koliko je cijela organizacija velika i koliko je ta utrka posebna. Sve sam to shvatila tek neposredno prije starta. Dok sam stajala uz hrvatsku zastavu i slušala himnu, preplavile su me emocije. U tom trenutku kroz glavu su mi prošle sve godine rada, odricanja, brojni treninzi i teški životni trenuci. San koji sam godinama gradila odjednom je postao stvarnost - otvoreno će.

Utrka u Portugalu bila je duga 20 kilometara i vodila je od Spomenika otkrićima u Lisabonu do obalnog gradića Cascaisa. Prvih devet kilometara plivalo se hladnom i nepredvidljivom rijekom Tejo, a posljednjih 11 kilometara u Atlantskom oceanu. Temperatura mora bila je oko 17,5 Celzijevih stupnjeva, a natjecatelje su dodatno otežavale snažne struje, veliki valovi i zahtjevni vremenski uvjeti.

- U ovakvim utrkama ne pobjeđujete samo udaljenost. Borite se s valovima, morskim strujama, temperaturom mora i vremenskim uvjetima. Priroda je ta koja na kraju odlučuje hoće li vam dopustiti da dođete do cilja - govori Peran.

Staza je bila označena bovama udaljenima 500 metara, koje je zbog velikih valova često bilo gotovo nemoguće vidjeti. Uz svakog plivača bio je kajakar koji je brinuo o sigurnosti i prehrani tijekom utrke.

Najzahtjevniji dio bio je na mjestu gdje se rijeka Tejo susreće s oceanom. Struje su bile snažne, valovi veliki, a plivanje se pretvorilo u pravi test izdržljivosti.

- Struje su me nosile suprotno od cilja, valovi su bili ogromni, a plivanje se pretvorilo u pravi test izdržljivosti. Gotovo cijelo vrijeme plivala sam s glavom iznad vode kako bih uopće mogla održati smjer, prisjeća se.

Tek oko 18. kilometra, kada se more počelo smirivati, prvi put je tijekom utrke shvatila da će doći do cilja.

- Bio je to trenutak kada sam prvi put tijekom utrke shvatila – stvarno ću završiti ovu utrku.

Odustajanje nije opcija

Odustajanje, kaže, za nju nikada nije bila opcija. U utrci se nije pokušavala boriti protiv prirode, nego joj se prilagoditi. Strategija, slušanje vlastitog tijela i pravilno raspoređivanje energije bili su ključni za završetak utrke.

Nakon 5 sati i 11 minuta plivanja stigla je do cilja i osvojila treće mjesto u apsolutnoj ženskoj konkurenciji.

- Trenutak kada sam dotaknula cilj bio je pravi pozitivni šok. Jedva sam doplivala do plaže gdje su me čekali organizatori, novinari i moja najveća podrška tijekom cijele utrke – Maša - kaže Peran.

Posebno ističe svoju trenericu Kluba daljinskog plivanja Sidro, Marijanu Ikić – Mašu, koja je s njom otputovala u Portugal i pratila je tijekom priprema i same utrke.

- Kada sam je zagrlila nakon dolaska na cilj, suze su same krenule. U tom trenutku san se pretvorio u stvarnost - emotivno će naša sugovornica.

Na utrku je, kaže, ušla sa skromnim očekivanjima i nije ni pomišljala na medalju. Zato joj je ostvareni rezultat još uvijek pomalo nestvaran.

- Poseban osjećaj je znati da sam predstavljala Hrvatsku na ovakvoj utrci i da sam kao jedina Hrvatica koja je završila ovu dionicu stala na postolje. Pokazati da i jedna mala zemlja poput Hrvatske ima sportaše koji mogu stati uz bok najboljima svijeta za mene je iznimna čast i emocija koju je teško opisati riječima.

Nakon svega što je dosad ostvarila u vojsci, znanosti i sportu, Peran kaže da joj se nakon ove utrke probudio apetit za nečim još većim i zahtjevnijim. Ipak, o konkretnim planovima ne želi govoriti prije nego što ih ostvari.

- Mogu reći da mi se nakon ove utrke probudio apetit za nečim još većim i zahtjevnijim. Ipak, moj moto je da ne govorim puno o planovima dok ih ne ostvarim. Ono što mogu reći jest da je ovo tek početak. Ova utrka mi je pokazala da granice koje sami sebi postavimo često postoje samo u našoj glavi i da uz pravi rad, disciplinu i vjeru u sebe možemo ostvariti puno više nego što smo mislili - kaže nam za kraj.