OBJAVA: 05.05.2018, 17:50h   •   IZMJENA: 05.05.2018, 17:50h   komentara   •     ISPIŠI

Neće vas ostaviti ravnodušnima

Priča o Prviću iz malo drukčije perspektive: 'Naš Krešo, ili o jednoj smrti na otoku'


  Facebook/Iz Šepurine si ako Priča o Prviću iz malo drukčije perspektive: 'Naš Krešo, ili o jednoj smrti na otoku'
PIŠE ŠibenikIN
05.05.2018, 17:50h

Zanimljivu priča o međuljudskim odnosima na Prviću kroz svoj odnos s 'meštrom' kojeg je tamo upoznala napisala je autorica Vesna Kesić. Priča je prvi put objavljena na Trećem programu Hrvatskog radija, a prenosimo je s portala Pokret otoka

 

Naš Krešo, ili o jednoj smrti na otoku

Na Otoku je umro Čovjek. Veliko početno slovo Č ne pišem zbog alegorijskog naglašavanja ljudske veličine tog čovjeka. Upravo obrnuto. O tom smo Čovjeku malo što znali, odnosno ništa što smo znali nije bilo provjerljivo, a pokazat će se ni točno, osim puke činjenice da je bio čovjek.

Na otoku je živio i radio kao bauštelac već petnaestak godina.

Na Otoku uvijek ima desetak bauštelaca, rade za nadnicu kod lokalnih poduzetnika, građevinara. Poneki među njima ponekad pronađu vlastitu gažu i ugovore posao izravno s “investitorom”, s nekim tko gradi ili preuređuje staru otočku kuću u vikendicu. Koliko mi je poznato, ni u prvom ni u drugom slučaju nemaju nikakav ugovor, nemaju ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje. Većina njih dolaze i odlazi nakon sezone građevinskih radova, neki ostaju.

Ostaju i preko ljeta, kad građevinski radovi stanu. Tada se snalaze tako da otočanima i vikendašima rade nešto po kućama, popravljaju kvarove, prenose teži teret. Prevoze i mrtvace kad ih brodom dovezu u selo na pokop. Onda se obuku u crno i glume (xxxxx). Jednom je prigodom u žalobnoj povorci na rivi odjednom zavladao nemir, mrmorenje, žene su nešto mahale, tiho dovikivale. Naši su multitasking bauštelci krivo usmjerili pokojnika kojeg je trebao na onim visokim kolicima odgurati do groblja. Noge moraju biti prema naprijed. Kad ne rade, zajedno s ljetnim sezonskim osobljem, otočanima i otočkim gostima pijuckaju kave i pivo.

Čovjek o kojem je ova priča zvao se je Krešo. Točnije rečeno, zvali smo ga Krešo. Krešo je ostao.

Ne zna se točno kad je došao na Otok, neki govore 2003. ili 2004., a možda tek 2009. Ja pouzdano znam da sam ga upoznala u svibnju 2004. kad sam za 1. maj skoknula na otok da vidim kako teku radovi u kamenoj kući koju sam kupila ljeto prije. Bilo je hladno, a kad je hladno, kamene kuće su još hladnije, kao što se ljeti, na vrućini, nikada potpuno ne zagriju.

U kupaonici koju je trebalo preurediti sve je bilo razrovano, ni jedan posao doveden do kraja, a i ono što je bilo urađeno nije bilo u skladu s dogovorenim. Kupanica je izgledala kao neka minijaturna spilja. Kapalo je odasvuda, ali nije bilo tekuće vode. Čovjek kojeg sam zatekla u kupaonici uvjeravao me da on sa svim tim ništa nema, on tu samo radi. Na kraju je ipak odvrnuo neki ventil i ledena voda potekla je ravno iz ogoljene cijevi na pod, lavaboa još nije bilo. Izašla sam gotovo tresući se od užasa i otišla na dugu šetnju preko brda, da se smirim. Bila je to moja prva investicija i prvo iskustvo s građevinskim radovima i njihovim izvođačima.

Tek ću kasnije, za dvije- tri godine shvatiti da takve situacije dolaze s otočkim teritorijem.

Ništa osobno, jedino su pare slučajno bile moje i slučajno ću baš ja morati provesti noć u ledenoj kući, u kupaonici koju se ne može koristiti. Kao ni kuhinju, a restorani u to doba godine još ne rade. Kad sam se vratila, u kući više nije bilo nikoga.

Na ljeto, kad sam ponovo stigla na otok, kupaonica se činila upotrebljivom. Bila je obložena sa tri vrste pločica (danas ih ima i više) i najneurednijim fugama koja sam ikad vidjela, umjesto tuš kade dobila sam minijaturnu ležeću kadu u koju se jedva ulazi, umjesto malog bojlera jedan od 80 litara, ali bila je upotrebljiva i bilo je tople vode. Na izgled.

Nakon par dana zadesila me noćna mora svakog vlasnika vikendice. Iz sifona na podu voda je izlazila, umjesto da otječe. Na kraju je bilo toliko vode da se prelijevala u kuhinju, nekadašnju konobu. Dva sam dana gacala po izljevima iz kanalizacije i panično jurila po otoku tražeći pomoć i savjete što da radim.

Rekli su mi da potražim Krešu.

Ugledavši ga, shvatila sam da je to onaj isti visoki, vrlo mršav, ali žilav, bradati čovjek kojeg sam proljetos zatekla u svojoj kupanici i koji je možda bio odgovoran za tadašnje, a i sadašnje stanje moje kupaonice. Krešo više nije radio za “majstora” koji mi je trebao srediti kuću, neku vrst seoskog šerifa (predsjednik MO-a) koji je prigrabio sve fuševe koje se u selu dalo zgrabit. I s kojim su, ispalo je, mnogi u selu imali loša iskustva i nekakav sukob.

No, na Otoku nemate izbora. Ako postoji jedan jedini čovjek koji je spreman nešto napraviti, onda je on majstor po vašem izboru.

Ne pitate ga ni za ugovor ni za struku, tek bojažljivo za cijenu. Krešo je došao i napravio čudo.

Razvalio je pod kupaonice, gazio bos po kanalizacijskoj vodi, odlazio sa mnom na kopno da nabavljamo pločice, ljepila, cijevi i sve što je bilo potrebno da se kupaonica opet dovede u upotrebljivo stanje. Najvažnije od svega bilo je to što me Krešo svojim prodornim smeđim očima gledao dobronamjerno i strpljivo slučao. Iako je povremeno pokazivao znakove nervoze kad bismo se predugo zadržali u nekom dućanu, jer ja sam trebala još to i to i to, imala sam dojam da suosjeća, da shvaća koliko mi je sve to mučno, da pomaže i više nego što je bilo nužno za hitnu intervenciju. A takvo što ne očekujete od otočnog, ili bilo kojeg majstora. Strah žene pred mehaničarem ima arhetipsko, biblijsko porijeklo.

Tako smo se, usput, Krešo i ja i družili. Odlazili zajedno na kave, na pizzu, kad smo bili u gradu, svratili bismo i na tržnicu. Krešo je kupovao teleći jezik, a jednom i janjeću glavu. Na moj malo zabezeknuti pogled nasmijao se i rekao da su to poslastice, “probat ćeš”. Taj obrok ipak nismo dijelili.

Tog ljeta Krešo me je spasio. A oboje smo pomalo bili i stranci na Otoku.

Ja sam tek počela upoznavati susjede, a Krešo je razmišljao o tome kako da si na Otoku osigura egzistenciju. Kad sam odlazila u Zagreb, otpratio me je na brod.

Sljedećeg ljeta dogodila se gotovo identična situacija. U kući je preko zime radio neki drugi “majstor”, došao je iz susjednog sela, na nečiju preporuku. Kad sam na ljeto stigla, dio poslova koje smo dogovorili nije bio dovršen, a s kupaonicom se dogodila repriza. Nakon što je netko povukao vodu u gornjem, novoinstaliranom WC-u, u kupaonici u prizemlju kuće iz sifona je počela izvirati smrdljiva smeđa voda. Nazvala sam Krešu, i Krešo je došao. Ponovo smo razbijali pod, Krešo je stajao do gležnja u kanalizacijskoj vodi, odlazili smo u grad po još jednu rundu pločica, tako da je sada moja otočka kupaonica patchwork od četiri ili pet vrsta pločica u neka 2,5 kvadratna metra. Iako stalno pomalo odsutan, majstor je bio prisutan i onaj arhetipski strah žene pred majstorom-zmijom je isčezao.

Kad je kanalizacija u kući profunkcionirala, na terasi na vrhu kuće otvorili smo šampanjac, jer se sve poklopilo s Krešinim rođendanom.

Tog ljeta Krešo i ja smo se zbližili još malo više. Ponekad smo zajedno kuhali, Krešo je jednom radio nekakve gradele, sjedali smo za isti stol kad bismo se sreli u nekom od seoskih kafića. Tog ljeta Krešo mi je ispričao i neke stvari o sebi, doduše, uvijek u fragmentima i nepovezano. Bio je iz Bjelovara, tamo su mu žena i četvero djece, ali nisu sva njihova. Spominjala se i neka peta djevojčica, Danijela, nećakinja. Nikako nisam uspijevala zbrojiti koliko ima vlastite, a koliko djece koju je posvojio – nakon što mu je, tako je rekao, brat poginuo u saobraćajnoj nesreći. Žena mu je, dao mi je to nekako do znanja, obrazovanija od njega, profesorica jezika, radila je kao sudski tumač i prevoditeljica.

Pitala sam ga jednom zašto djecu preko ljeta ne dovede k sebi, na more, rekao je da upravo namjerava. Moja prijateljica Goga tvrdi da je jednog ljeta upoznala jednu kćer. Ja nisam. Ali jedno je bilo vidljivo na prvi pogled, otočka djeca su obožavala Krešu. Bila je jedna mala Lana koja bi po povratku iz škole u gradu najprije jurila Kreši u zagrljaj. Krešo je nikada nije iznevjerio ako je obećao da će je čekati pred brodom, ostavljao je sve i odlazio pred Lanu.

Cijelu priču pročitajte na portalu Pokret otoka.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK