Antonija stoji iza brenda Handmade by Kukica, a njezine torbe izazvale su veliki interes ne samo među Šibenčankama, već i van granica Hrvatske. Po struci je ekonomistkinja, radi u banci, a za kukičanje će uvijek kazati da je najbolje sredstvo za smirenje.

- Priča je krenula prije 13 godina kad se rodio moj nećak. Htjela sam mu pokloniti nešto što nije uobičajeno pa se rodila ideja da sama nešto izradim, a da mu ostane uspomena. Tako sam isplela mornarski džemperić uz kojeg su mu trebale cipelice. Međutim, cipelice koje su mi se činile idealne da upotpune kombinaciju bile su kukičane, a ja sam znala samo osnove kukičanja. Morala sam se snaći pa sam na Youtubeu našla video s uputama i malo po malo preko interneta sam naučila kukičati. Premda je sve krenulo sa stvarima za djecu, priču Handmade by Kukice upotpunile su torbe koje sam počela raditi prije pet godina i tako su one postale moja najveća ljubav i br. 1 u ponudi – priča nam Antonija.

Majka ju je učila plesti i kukičati, ali ipak više ovo prvo, otkriva nam. Plela je njoj i sestri, a Antonija je plela barbikama. Kukičanje ju tada nije toliko zanimalo jer su to uglavnom biti tabletići pa je naučila samo osnove.

Pletenje, odnosno kukičanje mnogi na prvu povezuju s našim bakama, ali posljednjih godina sve je više mladih ljudi koji su se 'uhvatili' igle i konce odnosno vune. Predmeti od vune i konca jako su traženi, a Antoniju smo pitali tko najviše kupuje njezine kreacije.

- Nema pravila. Svi znamo da je ženama uz cipele najbitnija torba i da je ona šlag na kraju svake modne kombinacije bilo mlađih cura ili gospođa u najboljim godinama. Što se tiče izrade torbi, uvijek kažem kako mi je to najteže pitanje i da mi je jako nezahvalno reći koliko mi treba za izradu jedne torbe jer je svaka torba priča za sebe. Za neku će mi trebati dva do tri dana, a za neku desetak. Daleko najzahtjevnija torba je bijela končana torba na male krugove koji je svaki zasebno spajan jedan za drugoga, a najveći posao nakon spajanja je bilo nepregledno mnoštvo končić koji su visjeli i koje je trebalo uvući da se ne primijete. Na kraju je torbu trebalo uštirkati da bude čvrsta i oblikovana – objašnjava nam.

Prva torba koju je napravila bila je mala crvena torbica sa zanimljivom metalnom kopčom. Napravila ju je sebi za jedan domjenak.

- S odmakom mogu reći da sam jako puno napredovala i sa svakom torbom nešto novo naučim. Stalno gledam nove tehnike, mustre, materijale... Svaka nova i drugačija torba me jako veseli.  Sve su unikati. Niti jedna torba ne može biti ista kad je rađena ručno i s materijalom koji nije serijski rađen – kaže.

Danas je dosta dizajnera i malih obrta, ali Antonija smatra da je do kupaca, bez obzira na to, jednostavno doći.

- Mislim da je danas to puno lakše s obzirom da su nam dostupne društvene mreže preko kojih je najlakše plasirati proizvod da bude viđen ljudima diljem svijeta. Ljudi su posljednjih godina počeli sve više kupovati kod malih proizvođača.  Mislim da u moru serijski rađenih proizvoda sa znatno smanjenom kvalitetom ljudi za sebe žele nešto posebno, dosad neviđeno i mogućnost da u dogovoru sa mnom kreiraju proizvod za sebe baš onakav kakav su oni zamislili, a to je prednost nas malih proizvođača što ćemo se mi u to dati svim srcem, a to kupci žele i na kraju cijene – smatra.

Pitanje koja joj je torba najdraža je doslovno Sofijin izbor, ali kad bi morala, onda bi to bila ona na šibensku kapu. Osim torbi, radi i odjeću i cipele za bebe, košare i kolijevke, espadrile i kostime, ali torbe su ipak najtraženije i po njima je najprepoznatljivija.

Antoniji je kukičanje velika ljubav, ali i način na koji se rješava stresa.

- Nakon napornog dana ništa me više ne može opustiti nego kad uzmem kukicu u ruke, najbolje sredstvo za smirenje – kaže za kraj.