Babaroga – nedjelja, 18.02.

“Jesi li sve poduzela da ja dobijem ono gori što zaslužujem. Samo i isključivo očekujem da ti to riješiš. Možeš i sad si u prilici.”

“Zakaži mi kod Plenkovića da mu ja kažem.”

“Izvoli to sa svojima odradit, svi u DORH-u znaju da sam otukla onaj grad.”

Riječ je o porukama koje je Snježana Bajan, nekadašnja zamjenica u Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, slala Josipi Rimac, detroniziranoj kninskoj kraljici. Budući da je DORH odustao od stegovnog progona jer je nastupila zastara, možemo ovdje otvoriti nekoliko pitanja za nikad pokrenutu istragu:

- Zar se netko mogao ovako bahato odnositi s kraljicom?

- Čime je to Bajan mislila da je zadužila stranku kad se tako bahato odnosila prema kraljici?

- Koji grad je otukla?

- Što u stranačkom slengu znači „otući grad“?

- Koliko pisačica poruke mora biti pribrana da u bijesu, koji se jasno očitava u „izvoli to sa svojima odradit“, strpljivo u poruci istipka „DORH-u“, umjesto da zbrza nešto poput „Dorhu“ ili „dorh-u“?

Vodu piti trizan biti – ponedjeljak, 19.02.

Znamo već iz bliže i dalje povijesti da se u nas jedan dan slavi, a sljedećih pet – prigovara. I to uglavnom po političkom ili domoljubnom ključu. U ponedjeljak više nitko nije slavio subotnje svjetsko zlato vaterpolista, nego su svi počeli prigovarati zašto se subotnje svjetsko zlato vaterpolista ne slavi na način na koji bi se subotnje svjetsko zlato vaterpolista trebalo slaviti.

A sve je, zapravo, krenulo ovako: vaterpolisti osvojili zlato u subotu, doček se ne spominje. Vaterpolisti se u nedjelju ukrcali u avion u Dohi, doček se ne spominje. Vaterpolisti sletjeli u Zagreb, doček se ne spominje. Izbornik Ivica Tucak daje na aerodromu intervju za HTV, novinarka spominje doček kojeg nema. „Imate ljude koji su u školi bili oslobođeni od Tjelesnog odgoja, a obnašaju važne funkcije“, izgovorio je Tucak za Dnevnik 2 rečenicu koja se u Dnevniku 3, pri reprizi istog intervjua, više nije čula.

U svakom slučaju, skandal se razlio poput tinte po medijima. I, mic po mic, eto spektakularnog dočeka u Šibeniku…

Sretnih dana dat’ će Bog – ponedjeljak, 19.02.

Prvo jedan pred-doček, taj nam je bio najdraži. Spontani, dobrosusjedski na Šubićevcu. Netko je viknuo “stiže!”, ali iz tog prvog auta izašao je novinar ŠibenikIN-a pa je ovaj portal opet nakratko razočarao lokalno pučanstvo. U drugom pokušaju uspješno je izašao Tucak. Bilo je skromno i dirljivo, podsjetilo nas je na vremena kad je susjed susjedu bio susjed, a ne onaj koji ne kupi iza svog psa, onaj koji se uhljebio ili onaj koji ima vojnu penziju, a rata vidio nije.

Rim Tim Tagi Dim - utorak, 20.02.

Glavnom dočeku u Šibeniku, organiziranom u nekoliko sati, moglo bi se na silu naći nekoliko zamjerki. Ali čemu? Poljana je bila puna, vibra je bila intenzivna ko u hitu Baby Lasagne, a i slavljenici – Tucak, Marelja i Bukić – bili su iskreno ganuti.

Pametnom dosta - utorak, 20.02.

Ipak, ne možemo odoljeti. Kad na ovakvom skupu, dočeku sportaša, veličaš svoj grad, to je okej. Kad i pretjeruješ u tome, i to je okej. Kad pričaš o ponosu, genima, ljubavi i podršci, ajde, sve pet. Kad pomisliš da si i ti malo zaslužan za zlato jer si prvi čovjek grada, okej, može proći, razumljivo je. Ali kad doček opišeš riječima: “za razliku od onih koji ne mogu ili ne žele, Šibenik može i hoće”, kao što je gradonačelnik Burić rekao na Poljani, to je već negativna kampanja i predizborni skup. Nije okej.

Slatke suze, gorka ljubav – četvrtak, 22.02.

Razumijemo ljude, uzeli su ključeve stanova i samo su željeli da svi odu da mogu konačno na miru ući u svoje. POS-ova zgrada na Biocima. Useljenje je bilo planirano u veljači prošle godine, ali, eto, kasnilo je godinu dana. Zgrada nije prošla tehnički, bilo je preko dvadeset primjedbi vezanih za okoliš, kvalitetu, sigurnost i nepotpunu dokumentaciju. Za to vrijeme većina stanara je otplaćivala APN-ove kredite i istovremeno plaćala podstanarstvo. A onda su se u četvrtak ispred zgrade poredali velikodostojnici i jednog po jednog stanara prozivali imenom i dijelili im ključeve, držeći se kao da im poklanjaju nešto. Pa i poklonili su im, svakom po katolički kalendar u kartonskoj vrećici. Bio je to onaj zadnji touch, zrnce soli koje je nedostajalo za mir mir do neba.