Nemam dovoljno godina da bih se sjećao početaka i ‘zlatnog doba’ Šansone, a kasnije me ta vrsta glazbe nije zanimala. Šansonu ozbiljnije pratim posljednjih pet godina i promjene su očite. Barem nama koji je provedemo u Gradskoj vijećnici za novinarskim stolom.

Te promjene su gledateljima na televiziji neprimjetne, riječ je o atmosferi koja je uvijek bila ‘užarena’, u backstageu je doslovno vladao festivalski pozitivni kaos, novinari su uzimali izjave pjevača i uživo objavljivali tekstove, znojili se od tipkanja i trčanja tko će imati zanimljiviji naslov i tko će ‘izvući’ zanimljivu izjavu. Kao kad je Giuliano na pitanje zašto pjeva s Mineom odgovorio da ‘da joj je dužan neke pare’. 

Sinoć sam bio jedini novinar za laptopom u vijećnici. Da američka svita obitelji Miše nije odlučila taj stol koristiti kao šank, bez obzira na upozorenja da čaše ne ostavljaju pokraj skupe opreme, čak bih se osjećao pomalo usamljeno.

Nema više ni svih onih ljudi koji nemaju razloga biti u backstageu, ali redovito su nekako došli do akreditacija i gurali se na balkon vijećnice jer su valjda mislili da je to ‘VIP’ dio. Ulaznice za Šansonu uvijek su bile tražena roba, tražila se stolica više, a sinoć je u gledalištu bilo i viška stolica.

Promjene se, dakle, događaju već neko vrijeme, a Šibenčani će primijetiti one u glazbenom smislu. I žalit će se na te promjene, kao uvijek, iako su nužne kako bi festival opstao. Prvo je bilo 'previše klapa', pa 'premalo klapa', iako ovo nije klapski festival. Nakon toga su klape postale ‘boy bendovi’ jer pjevaju uz orkestar ili članovi klape sviraju instrument. Pojavili su se i novi pjevači, oni za koje se redovito čuje pitanje ‘tko je ovaj/ova’ i ‘pjevaju li ovi igdje osim na Šansoni’. 

Ako ćemo Šansonu usporediti sa Sanremom, a to je često slučaj, možemo vidjeti kako se Sanremo modernizirao, a zadržao svoju bit. To treba Šansoni. Čak i promjena samog koncepta, jer sramotno je da se gledalište baš svake godine isprazni nakon natjecateljskog dijela pa se glazbenicima Šansonijeri dodjeljuju pred jedva 50 ili 100 ljudi. Treba li kriviti posjetitelje? I da i ne, ali vjerojatno ne, jer sve traje predugo, a revijalni dio od sat vremena rijetko tko ostane slušati. Pobjednike doznamo oko 1 sat iza ponoći, a sve počinje u 21 sat. Publiku nekako treba zadržati.

Ipak, Šansona uvijek ima svoju čar i sigurno će barem poduplati ovih 26. izdanja, ali u kakvom obliku, vidjet ćemo. Branko Viljac je na konferenciji za medije najavio da će iduće dvije godine sve ostati gotovo isto. Najavljuje se i novi međunarodni filmski festival, što valjda neće oduzeti pažnju i vrijeme organizaciji Šansone. 

Kako nam je sinoć kazala pijanistica Gordana Pavić, festivalski orkestar je pjevačima vjetar u leđa, nadamo se da će sve navedene promjene i novo vodstvo biti vjetar u leđa Šansoni, jer to svakako zaslužuje. Kao i Šibenčani koji se iznenade i/ili pomalo naljute na činjenicu da je Šansona privatni festival, jer to jest, ali prihvaćamo ga kao javno kulturno dobro.

Nadam se da ću biti dio generacije koja će svjedočiti novom 'zlatnom dobu' Večeri dalmatinske šansone. Dotad, u nastavku pogledajte veliku fotogaleriju natjecateljske večeri!