Piše: Josip Antić

Unatoč najavljenom dolasku hladne fronte ovogodišnji kolovoz ostat će Josipi Gović u vrelom sjećanju. Ta mlada Šibenčanka s početkom ovog mjeseca počela je s radom u Inkluziji. Po struci socijalna radnica, odavno zna da njene prve radne sate neće ispratiti svjetla reflektora, višestruke izjave za medije niti osobni skok platežne moći.  No, to nije utjecalo na njen izbor i predanost pozivu.

„Ako sam što od malena znala, to je da se želim baviti s poslom doprinoseći boljem društvu. Bit će to i posao s kojim ću se baviti i u Inkluziji, a to je pratiti prava osoba koje su okupljene u stambenim zajednicama, i brinuti o njihovom širom  društvenom i obiteljskom okolišu. To između ostalog znači i u sklopu socijalne anamneze bilježiti ono što se zbivalo i zbiva u njihovim obiteljima, posebice kad su posrijedi roditelji.“

Josipa je s temom „Iskustva roditelja djece s teškoćama u razvoju o sustavu socijalne skrbi“ diplomirala 2020. na zagrebačkom Pravnom fakultetu – Studijski centar socijalnog rada. Koliko ju je fakultet uspio pripremiti za ono što je čeka u susretu sa zbiljskim često nepredvidivim ljudskim situacijama?

„Mislim da me fakultet pripremio dosta dobro, ne samo kad su posrijedi teoretske pretpostavke. Naučili su me različitim vještinama koje primjenjujem, kako u svakodnevnom radu, tako i u privatnom životu. Uključivali su nas u razne prakse, tako da smo prošli bezbrojne institucije te se upoznali s različitim korisnicima“, kaže Josipa koja je ljudsko i osobno iskustvo prikupila i radeći kao volonter u Caritasu, te odradivši  pripravništvo u tadašnjem šibenskom Centru za socijalnu skrb.  Danas je to Hrvatski zavod za socijalni rad, gdje radi i danas, a posao u Inkluziji doživljava kao dodatni profesionalni i ljudski angažman.

Romani bez kraja

„Jako sam sretna što mi se pružila prilika dodatno proširiti moj opseg rada. Zatekli ste me u trenutku kad sam upravo završila susret s prekrasnim ljudima u jednoj stambenoj zajednici Inkluzije. Razgovarali smo dugo, otvoreno i u jako dobroj atmosferi, unatoč tomu što smo dotaknuli i mnoge teške teme. Prvi tjedan rada, prema mom mišljenju, je prošao odlično. Moja uloga će uključivati uvid u osobne i obiteljske prilike korisnika, informiranje korisnika o pravima i pomoći u različitim sustavima (mirovinski, sustav socijalne skrbi i sl.) te i sam neposredan rad s korisnicima iz Inkluzije.“, kaže Josipa.

Prikupljanje socijalnih anamneza nevičnom uhu zvuči kako još jedna birokratska ladica, a u zbilji je riječ o postupku koji zahtijeva ne samo stručnost nego i visoku empatičnost. Riječ je o jednom od  najvažnijih poslova  u radu socijalnog radnika koji zadire duboko u život i intimu korisnika.

„Svaki susret je mali roman bez kraja. To su podaci koji govore o nečijem životu, potrebama i sposobnostima i ne mogu prenaglasiti koliko je u njihovom prikupljanju važna profesionalna etika“, kaže Josipa, ističući kao obavezu povjerenje koje je osjetila tijekom dosad  obavljenih razgovora.

Jedan od segmenata koji se sklapaju unutar složene ljudske priče svakako je onaj vezan uz roditelje, poglavito kad je riječ o maloljetnicima, ali praćenje roditeljskih uloga nije ništa manje važno i kod starijih osoba s poteškoćama. Josipa u tom smislu ima izoštren senzibilitet. S profesorom Markom Buljevcom sa Studijskog centra socijalnog rada

Pravnog fakulteta u Zagrebu potpisnica je istraživanja s ciljem dobivanja uvida u perspektive roditelja djece s teškoćama u razvoju. U istraživanju je sudjelovalo 13 sudionika s područja cijele Hrvatske, uključujući i nekoliko roditelja iz Šibenika.

Bitno je napomenuti da je istraživanje rađeno prije izmjene Zakona o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu u veljači 2022. godine.

Roditelji s teškoćama

„Kriteriji u istraživanju su bili da su sudionici procijenjeni dobrim informatorima, da su roditelji najmanje jednog djeteta s teškoćama u razvoju te da su korisnici prava ili usluga unutar sustava socijalne skrbi. Glavni fokus je bio saznati iz njihovog motrišta koji su pozitivni i negativni aspekti sustava socijalne skrbi“, kaže Josipa.

„Iz njihove perspektive pozitivno je  da su unutar sustava dobili mogućnost poboljšanja kvalitete života članova čitave obitelji. Riječ je o mogućnosti slobodnog vremena, financijskog rasterećenja, mogućnost ostanka s djetetom kod kuće. Roditelji ističu i profesionalnost zaposlenika sustava socijalne i ostvarivanje prava iz drugih sustava podrške (kroz ostvarivanja prava iz mirovinskog sustava, zdravstvenog sustava te povlastice u unutarnjem putničkom prometu i znak pristupačnosti)“, kaže Josipa.

Lista negativnih aspekata također je značajna. Prije svega tadašnji Centri za socijalnu skrb često su prostorno neprilagođeni, roditelji ističu i nedostatno vrijeme koje socijalni radnici izdvajaju za korisnike. Popriličan je problem i učestalo mijenjanje nadležnog socijalnog radnika, izostanak informiranja o tim promjenama, opterećenost socijalnih radnika administracijom te manjak zaposlenih socijalnih radnika.

„Roditelji djece s teškoćama u razvoju iskazali su dosta nedostataka, pa je jedan od njih bio i neprofesionalno ponašanje socijalnih radnika koje su roditelji opisivali kroz izostanak terenskih izvida, neinformiranje korisnika o pravima i uslugama, neizvršavanje radnih zadataka, izostanak samoinicijative, izostanka komunikacije te osobno nepoznavanje korisnika. Iz toga proizlaze i problemi vezani uz ostvarivanje prava i usluga (zbog centralizacije usluga, suženih kapaciteta pružatelja usluga te dugotrajnosti postupka rješavanja zahtjeva o pravu), nefunkcioniranje jedinstvenog tijela vještačenja (kroz nepriznavanje dokumentacije zdravstvenih ustanove, opetovane revizije unatoč trajnom pravu na korištenje prava i usluga, opetovano vještačenje s istom dokumentacijom zbog ostvarivanja različitih prava i usluga te dugotrajan postupak vještačenja)“, kaže Josipa dodajući da su roditelji naveli da postoje i nedostaci vezani uz pravne izvori (kroz obvezu utvrđivanja imovinskog stanja korisnika, nerealiziranje zakonom propisnih prava i usluga, kolizija prava, nedostatne novčane naknade i neindividualizirani pristup). Statistički podaci zvuče sasvim drugačije kad ih često u opravdano emotivnom tonu čujete kao dio nečije osobne ljudske i društvene frustracije.

Europske prakse

Iako je teško uspoređivati  socijalne sustave drugih zemalja, Josipa je tijekom studija komparirala prava i usluge iz sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Švedskoj te Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske.

„Moj završni rad za temu je imao „Rađanje djeteta s teškoćama u razvoju – prava i usluge u sustavu socijalne skrbi. Generalno države sustavno brinu o socijalnoj pomoći, osobnoj asistenciji, pomoći obitelji, institucionalnoj skrbi, prevenciji, pomoć u obiteljskoj kući i domu te invalidnini. Neke usluge koje sam zapazila su a čine mi se vrlo praktičnim i korisnim: primjerice u Švedskoj nude usluga kratkotrajnog izbivanja iz doma koja  je orijentirana prema članovima obitelji korisnika te je kreirana kako bi članovi obitelji mogli obnoviti mentalno i tjelesno. Nadalje, nudi se i mogućnost adaptacije obiteljskog doma da bi se  prilagodio korisniku. Integracija djece s teškoćama u Švedskoj je na najvišoj razini te je postavljena kao društveni prioritet. U Velikoj Britaniji pak, zanimljiva je usluga tzv. kratke pauze je usluga koja pruža kratak predah od skrbi za dijete s teškoćama u razvoju. Vrijedna je spomena i usluga Directly contracted ChildCare odnosno  briga o djeci koju poslodavac organizira s pružateljem usluga kao i Workplace nurseries odgajališta ili jaslice na radnome mjestu. To su neke od mjera iz europskog okruženja.  Načelno, mnogo prava i usluga koje se nalaze u sustavu socijalnih skrbi spomenutih zemalja  ne nalaze se u sustavu socijalne skrbi RH. Neke od njih djelomično nalazimo u drugim sustavima RH. Dakako, opća gospodarska razvijenost pojedine države utječe i na širinu mjera, ali neupitna je svijest da se koncept uključivanja osoba s teškoćama ne može provoditi bez uključivanja i pomoći njihovim obiteljima. Ta spoznaja i praksa živi i u Hrvatskoj i Šibeniku, u tom smislu uloga Inkluzije izuzetno je važan doprinos“, zaključuje Josipa.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije