Piše: Josip Antić

Kad smo se upoznali Helena je pažljivo slagala odjeću koju je izabrala za Krizmu.

„Jako sam sretna, spremam se za taj za mene veliki događaj. U ovome stanu i ovoj zajednici sam doznala da to za mene nije neostvarivo, tamo gdje sam bila prije takvo što nije mi bilo dostupno. Nisam znala da imam pravo na to, a nije bilo nikog da mi pomogne da to otkrijem“, kaže.

Bilo je to u 19 i 30

Helena ima 65 godina, iza nje je životni put pun izazova i ograničenja, a koliko joj je ono što se zbilo u Šibeniku važno govori i to da osim datuma pamti i sat. Bilo je 19 sati 35 minuta, 1. lipnja godine 2009. godine.

„Tad sam prvi put nakon desetljeća domova u izolaciji ušla u šibensku Inkluziju i započela novi život. Moje je život do tada bio neobičan, a ja sam ko i svi drugi htjela da mi budedobar, siguran i običan. Bojala sam se, bila nesigurna, nisam mogla do roditelja, ali dobri ljudi što pomažu u nevoljama koje sam ovdje upoznala u meni su počeli stvarati povjerenje“, priča s ponosom ističući kako je bila prva, a nešto kasnije njoj su se pridružile njene sadašnje cimerice Vera, Suza i Đurđa…

„Tu je još i Antonija. Vodimo ovdje jako uredan i siguran život. Pazimo naš stan da nam u njemu bude ugodnije, podučavamo se spremanju ručka, odlasku u trgovinu. Ja i Antonija možemo same u trgovinu, napišu nam na papir što treba. Znali smo na kune, sad se učimo eurima“,  objašnjava mi.

Helena osim odlazaka na vjeronauk i u Crkvu, jako voli pisati pisma i vesti ručne radove.

„Prije sam  znala raditi goblene, ali sad sam to zapustila, sad više radim torbe i kušine. Kad je lipo vrime šetamo sve do rive, ali sad je zima pa se držimo bliže, najdalje do Plavog nebodera.“

Život nije  Zimmer frei!

Helenina stambena zajednica jedna je od četiri koliko ih je šibenska Inkluzija od 2010. oformila u Šibeniku. U njima živi 18 osoba, s različitim razinama potreba i potrebe za podrškom. Osim šibenskih postoji i stambena zajednica u Vodicama u kojoj je 6 osoba.

„Organizirano stanovanje je socijalna usluga prema Zakonu o socijalnoj skrbi, Inkluzija Šibenik ima Ugovor s Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Takav oblik stanovanja je  krucijalna usluga u zajednici za osobe s intelektualnim teškoćama jer osigurava upravo ono što je potrebno“, objašnjava Romana Skočić, voditeljica organiziranog stanovanja, pokušavajući dočarati što je sve bilo potrebno da bi se Heleni omogućilo ono što ona zove  „svojim običnim životom“.

 „Naša Udruga za svoje usluge iznajmljuje stanove i pritom zadovoljava brojne protokole. Prostor namijenjen za takvo stanovanje mora dobiti licence i udovoljiti uvjetima koje provjeravanju nadležne osobe iz županije. Naš odnos temelji se na Ugovoru. Jedan od nama osobito važnih uvjeta je da stan dobijemo na dugoročni najam. To je u turističkom gradu neobično važno. Možete misliti što bi značilo da nam iznajmljivač u lipnju kaže – hvala vam lijepo, ali znate dolaze mi turisti“, kaže Romana.

Paralelno sa zadovoljavanjem društvenih i zakonskih okvira u Inkluziji jednako brinu i o željama osoba koje će živjeti u stambenim zajednicama.

 „Sa svakim od njih obavljamo opsežne razgovore u kojima uz povjerenje želimo upoznati njihove želje i ciljeve. Oni biraju stanove, jednako tako i svoje  asistente i cimere. Jasno da sve to nije lako koordinirati ni organizacijski ni psihološki. Sve želje se ne mogu ispuniti ali i to je škola života: lekcija iz umijeća sklapanja kompromisa. Dogodi se da se netko useli pa vidi da to nije za njega i tada tražimo novo rješenje“, ističe Romana.

Nije dovoljno premjestiti nekog iz neke institucije u stan i reći da je to inkluzija, da je to život u zajednici. Život u zajednici je puno kompleksniji pojam. Useljenjem tek počinje novi život. A u njemu su osobito važni asistenti. 

Realno i humano

O slobodnim aktivnostima koje se ne završavaju u četiri zida stana govori više Romana.  Napominje kako su osobe kojima pomaže odrasle osobe koje imaju svoje želje, potrebe hobije, i pravo da kreiraju svoje slobodno vrijeme, dnevni red, aktivnosti. Stan pritom nije dovoljan, jer te aktivnosti traže širu interakciju sa životom grada. Inkluzija se pritom vodi interesom osoba kojima pomaže.

„Helena je sama izrazila želje da se pripremi i primi vjerske sakramente, mi smo da pružimo podršku i kontakte a dalje su samostalne. Slušamo i pomažemo i drugima kad požele otići na kuglanje ili u knjižnicu. Pritom imamo jako dobre reakcije građana, ali nažalost i onakve koji nam pokazuju da još više moramo raditi na uključivanju. U tome, misli, postoji dosta prostora kad su posrijedi strukture vlasti – od grada, preko županije, do Vlade.

„S gradom Šibenikom i Vodicama, županijom imamo dobru suradnju, godišnje financiranju našu programa, često su i partneri, isto bih rekla za  centre za socijalnu skrb. No, i tu ima dosta prostora za poboljšanja. Recimo, godinama pišemo gradu da nam pomogne tako da nam ponudi neki gradski stan za organiziranje stambene zajednice. Ili da besplatnu kartu za gradski prijevoz omoguće svim osobama koje koriste naše usluge. Nažalost, nismo dobili odgovor na takav upit“, kaže Romana. 

Na nacionalnoj razini, pak, Inkluzija Šibenik se udružila s ostalim udrugama koje pružaju uslugu organiziranog stanovanja kako bi došli do realne cijene usluge. Dugi niz godina financiranje te usluge, prema njihovim pokazateljima,  bilo je prenisko pa traže da se cijena izjednačiti s troškovima koje imaju državni pružatelji usluga. U tom smislu nije se dogodilo ništa, o čemu svjedoči i pismo Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom nadležnom ministarstva sa zahtjevom da ministarstvo plaća realnu cijenu troškova i tako izjednači nedržavne i državne pružatelje usluge.

Odgovor na to pismo o cijeni stana za običan život poslanog 3. veljače 2023. iz Ministarstva u zakonski propisanom roku od 15 dana još nije stigao.

U slijedećem nastavku: Asistenti za bolji život

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije