- Sve je krenulo kad smo djeci kupili ponije. Uvijek smo voljeli prirodu i životinje, obilazili smo farme i djeci smo htjeli pokazati drugačiji način života. A i imali smo jednu obiteljsku tragediju i ovo nam je došla kao neka vrsta utjehe i terapije. Nakon ponija, kupili smo i konja i tako su krenuli pozivi i upiti prijatelja i susjeda, javljali su se ljudi s djecom s poteškoćama u razvoju i raspitivali se o terapijskom jahanju. To me potaknulo na dodatne edukacije, u Sloveniji sam se školovala za terapeuta i 2016. godine započela s terapijskim programom. Sad smo jedna od vodećih udruga u Hrvatskoj što se tiče broja korisnika i odrađenih sati – priča nam Suzana, ujedno i predsjednica Konjičkog kluba Kolan.

Suzana je desetak godina radila u prosvjeti, a 2013. godine donijela je konačnu odluku da da otkaz i posveti se samo farmi. Oba posla oduzimala su joj previše vremena i jednostavno je morala odlučiti kako dalje. Izabrala je farmu.

- Bilo je ili zaposliti nekoga ovdje da obavlja moj posao ili okrenuti novu stranicu u životu i kompletno promijeniti svoj poziv i život. Pitate je li odluka bila teška. Pa iskreno, i nije jer jednostavno sam bila sretnija ovdje. Slična priča je i kod supruga koji je godinama radio kod privatnika, a od 2018. je zaposlen u udruzi. Ovo je obiteljski posao i lakše je što smo u ovome zajedno, što zajedno guramo i borimo se. Kad sam prijateljima i obitelji kazala da ću dati otkaz, prvo su bili u čudu. Umjesto da budem fina gospođa iz grada, idem na farmu, ali danas kad vide koju smo priču razvili, ponosni su – govori nam Suzana.

Među prvima su u Dalmaciji koji su nabavili ljame. Prva ljama bila je sudionica emisije 'Farma', nakon nje došla je druga i njihovi potomci i danas ih imaju ukupno četiri.

- Ljame su jako skromne životinje, nisu zahtjevne i ljudi se u njihovom društvu dobro osjećaju jer su smirene. Jedna od ljepših strana ovog posla je što doprinosimo zajednici na razne načine, a posebno nas veseli što djeca imaju priliku upoznati životinje. Znate, žive u vremenu kad nemaju toliko kontakta s njima i često se dogodi kad vide patku ili gusku da viču 'labud'. Njima je svaka veća bijela pernata ptica labud kojeg viđaju na rivi – smije se.

Rad na farmi znači da odmora nema, nema slobodne nedjelje ili dužeg godišnjeg odmora. Ovo je posao koji je način života i tu i tamo 'ukradu' dva dana za odmor, ali rijetko.

- Ima teških trenutaka, posebno kad su neke financijske krize, ali iz svakog problema izađemo još jači. Najbitnija je tu međusobna podrška i guranje naprijed. Prije nekoliko godina imali smo požar na farmi kad nam je izgorio objekt, ali uz pomoć svih koji su se javili, vrlo brzo smo to obnovili – priča nam Suzana.

Iako još uvijek žive u gradu, opcija preseljenja u Dubravu u budućnosti je itekako izgledna. Ipak, zbog djece koja su u školi, grad im je još uvijek jednostavnija opcija.

- Kad je počela pandemija dva mjeseca smo živjeli ovdje, samo mi i životinje i kad sad gledam, to mi je jedno od ljepših perioda u životu. Kao obitelj smo se povezali, a život sa životinjama je uistinu terapeutski. Djeca vole životinje, vole biti ovdje i dosta nam pomažu, koliko je u njihovim mogućnostima, naravno. Svake godine radimo nešto novo, ulažemo, a i kao udruga stalno moramo nešto izmišljati kako bi izgurali terapijski dio. Gospodarski dio je taj koji nas gura, a posljednjih nekoliko godina provodimo EU projekte, javljamo se na natječaje i guramo naprijed – priča nam.

Svoju odluku da da otkaz u školi nije požalila, zadovoljna je ovakvim načinom života, a posebno je ponosna što je Šibenik grad u kojem su odškolovane već dvije generacije terapeuta.

- Iako više ne radim u prosvjeti, moja diploma mi je u ovome itekako pomogla jer visoko obrazovanje uvjet je za daljnje školovanje za terapeuta. U suradnji s Pučkim učilištem dvije generacije terapeuta školovale su se u Šibeniku, kod nas su odradili praktični dio i ja sam im bila mentor. Na farmi imamo divne mlade ljude koji tu rade i odličan smo tim. Povremenih kriza ima, ali u kojem poslu ih nema? – kaže nam za kraj.