U 44. nastavku gastroserijala Šibenski bonkulović vraćamo se okusima i mirisima starih šibenskih kužina, u kojima se u jesenske dane pripremala kotonjada, tradicionalna slastica od dunja koja se čuvala za božićne blagdane. Uz recept za ovu pomalo zaboravljenu deliciju, Željko Krnčević Pigo se prisjeća djetinjstva, špakera na drva i posebno drage kotonjade pripremljene u Drnišu u jesen 1995. godine, u ozračju slobode i povratka.
E. Kako bi reka, u stvari zapiva naš dobri Ivo Patiera – „Da mi se vratit', da mi se vratit' u bile dvore ditinjstva mog...“. I tako je meni uvijek kad sjednem i počnem pisati za našeg Šibenskog bonkulovića. Djetinjstvo, momaštvo, studentski dani, pa eto, hvala Bogu, sve do dan danas uz ostalo i gastronomija privlači. Povijest mirisa i okusa. Tako sam naišao na podatak da se preteča murtadele spominje na jednom spomeniku iz 1. stoljeća. Ali, o tome ćemo neki drugi put, jer će mi gospodin urednik reći da je predugo.
Da, uglavnom ovaj put ajmo par riječi o kotonjadi. Riječ je o Kotunjati, ili kako je neki zovu još i kotunjada, kotonjada, kitnikes, kitnkese...Naziv je jednostavan, zasigurno su ga naše primorke (misli se na cijeli Jadran), preuzele iz kolačima bogate Slavonije, a koja je opet preuzela čisto njemački naziv (dunja je quitte), a to je quittenkäse što u prijevodu znači jednostavno - sir od dunja. Naša dunja, mirisna i podatna, simbol je plodnosti i ljubavi, a stavljala se na i u ormare kako bi bjenkarija (posteljina) mirisala. Od nje je dobra i rakija, dobra je protiv kašlja, a osušeni listovi su odlični za bolju probavu.
Moja sjećanja uz kotunjatu, naravno, sežu u „bile dvore ditinjstva mog“. U Šibeniku se dosta radila, ali mi se čini da je baš samih dunja bilo jako malo, za razliku od naših lipih zagora u kojima je ima i danas. U Šibeniku bi se plodovi ili kupovali ili dobivali od prijatelja, rodbine, kumova...
I onda bi se u ove jesenske dane pripremala da uz onaj naš ćukterić bude još „teke cukra“ za Božić. I opet nadiru opojni mirisi kuhinje, slatkasti i slasni. Već se počeo ložit špaker na drva. U kuhinji lijepo vruće, opuštajuće... Pripreme su fizički teške. Treba imati jaku ruku, pa i žulj dobiti da se dunje dobro očiste.
Pa onda sjeckanje, kuhanje, miješanje, lijevanje u kalupiće, pa hlađenje, pa stavljanje oraha i listova lovora ... Lijepo i krasno – slatkasto, ali i malo ljutkasto. Na Njegovom veličanstvu Nepcu je da odluči sviđa li mu se. Moram još nešto napisati o najdražoj kotonjadi. To je ona koju smo radili u Drnišu u jesen 1995. godine kod moje rodice Dasenke i njenog muža Nike Skelina. U ozračju slobode i povratka. Baš mi je ta najslađa bila.
Moram reći i to da je kotonjada našla svoje mjesto na kalendaru šibenskih slastica koji je izdala Hrvatska žena za 2017. godinu pa donosim nekoliko slika. Hvala mojoj teti Zdravki Najev, rođenoj Krnčević.
Evo nam i recepta. Budite uporni u pripremi ove delicije, isplati se.
Moram napomenuti da su dunje iz vrtla moje nevistice Franke, to jest od mame Lole. Hvala im.
1 kg dunja
šećera koliko teži pasirana smjesa
1 vanilin šećer
sok od jednog limuna
Po želji:
10 dag sjeckanih oraha
Dunje oprati, očistiti i narezane kuhati u malo vode. Kad su skuhane, dobro ocijediti i ispasirati te dodati sok od jednog limuna. Dobivenu smjesu izvagati i dodati joj šećera koliko teži. Kuhati još pola sata do sat uz stalno miješanje. Smjesu izliti u kalupe ovlažene hladnom vodom. Sušiti nekoliko dana.
Po želji se može u smjesu dodati i izmiješati sjeckane orahe.