Morate kušati pandišpanju, neizostavni kolač starih šibenskih svečanosti

Da, baš tako. Ajmo na početku reći dvije stvari – jedna je da će mi se glavni urednik „ljutiti“ na malo duži tekst, a druga je što sam presretan da čitate ove moje receptiće i da neki od vas po njima i kuhaju. Tako  me nekidan kolega iz Zadra iznenadio pričom da je njegova gospođa napravila bolognese baš po našem receptu i da je bilo super. Eto, uredniče morao sam.

A ajmo sad malo o PANDIŠPANJI.

Kažu da je priča o pandišpanji započela daleko od naše lijepe Dalmacije, u Italiji, ali da joj je ime dao jedan španjolski plemić.

Sredinom 18. stoljeća Genovežanin, markiz Domenico Pallavicini, poslao je svog mladog slastičara Giovannija Battistu Cabonu u Madrid. Želio je da na španjolskom dvoru pripremi nešto posebno. Cabona nije imao mnogo namirnica – tek jaja, brašno i šećer – pa je ispekao lagani, prozračni kolač kakav dotad nisu kušali.

Španjolski dvor bio je oduševljen. Talijani su ga nazvali Pan di Spagna, odnosno španjolski kruh, u čast zemlje u kojoj je postao slavan. Zanimljivo je da je kolač nastao u Italiji, a ime dobio po Španjolskoj.

Mletački trgovci i pomorci ubrzo su recept prenijeli preko Jadrana. Tako je pandišpanja stigla u Istru, na Kvarner i u Dalmaciju, gdje su je domaćice prihvatile kao svoj kolač. U Šibeniku se pekla za Uskrs, vjenčanja, krštenja i druge svečanosti. Kad nije bilo novca za raskošne torte, pandišpanja je bila kraljica stola.

Nije bila bogata sastojcima, ali jest uspomenama. Miris svježe pečenih jaja, limunove korice i vanilije bio je dovoljan da okupi cijelu obitelj oko stola.

Možda je upravo u tome njezina najveća tajna. Pandišpanja nas uči da za sreću nije potrebno mnogo – tek nekoliko jednostavnih sastojaka, malo strpljenja i puno ljubavi.

Moram svakako napomenuti kako je moja pokojna prateta Josipa Lovrić, rođena Gojanović, rečena Bepina u babine kad bi nam došla, uz cukar, maništru, brašno, kavu i divku, nosila upravo pandišpanju. Doduše, ne u obliku torte, nego kruha. A evo moram priznati i to, da mi je ovu lijepu pandišpanju uvelike pomogla napraviti moja Karmen, i to s nekim dubrovačkim detaljima (jer joj je mama bila iz Dubrovnika). Dakle, ajmo, umišajte pandišpanju i uživajte u mirisima i okusima gastro povijesti. E da, da vam prišapnem – meni po okusu sliči na piškote ...

Sastojci:

6 jaja

6 žlica šećera

6 žlica brašna

prstohvat soli

1 vanilin šećer

2 žličice šećera s okusom limuna

1 burbon šećer

1 žlica ruma

Odvojili smo žumanjke od bjelanjaka. Žumanjke smo pomiješali sa šećerom i miksali dvadesetak minuta. U to smo dodali vanilin šećer, burbon šećer, šećer s okusom limuna (nismo imali koricu neprskanog limuna koja bi ovdje izvrsno pasala) i rum. Napose smo izradili bjelanjke, kojima smo dodali malo soli, u čvrst snijeg. Pomalo smo dodavali prosijano brašno i snijeg od bjelanjaka u žumanjke i lagano miješali. Kalup za tortu smo s donje strane obložili papirom za pečenje, premazali maslacem dno i stranice kalupa pa ulili smjesu. Pandišpanju smo stavili u zagrijanu pećnicu na 170 stupnjeva i pekli 40 minuta. Čačkalicom smo provjerili je li tijesto gotovo (zabodena čačkalica mora biti suha kad je izvadimo). Pustili smo kolač da se malo ohladi, pa ga izvadili iz kalupa. Prije posluživanja smo ga posuli šećerom u prahu i voila! Bonkulovići moji, temeljni sastojci posloženi na ovaj način daju vrhunsku slasticu, mirisnu i podatnu. Evo, uzet ću još jedan komad, ne mogu odoljeti, pa što bude!