ŠIBENIK JE SREDNJOVJEKOVNI GRAD, ALI NISU SVI IZ SREDNJEG VIJEKA

Jesu li baš svi i sve u Šibeniku iz srednjeg vijeka? Što je prava istina? Da vrt u samostanu sv. Lovre nije srednjovjekovni, jer su franjevci prvi put na tom mjestu osnovali samostan tek u 17. stoljeću, jasno je na prvi pogled.

O tome da obitelj Galbijani nije u Šibenik došla u srednjem vijeku i da je pitanje kojoj je šibenskoj obitelji pripadala palača u kojoj je danas muzejski prostor Civitas Sacra, već sam pisao u jednoj od prošlih kolumni. Galbijani su u Šibenik došli početkom 18. stoljeća iz talijanskog grada Bergama, i tada nisu bili plemići. Tek na samom kraju Venecije 1775. godine primljeni su u plemićko vijeće Nina, a onda im je država Venecija 19. prosinca 1791. godine putem ureda pod nazivom 'Provveditori sopra feudi' prvi put priznala plemićku titulu grofa, što je tada bilo uobičajeno. Dakle, nema govora da su Galbijani srednjovjekovna šibenska plemićka obitelj.

'Kad smo već kod osnutka Šibenika, smatra se da su temelji palače Gogala/de Dominis uklesani u nekadašnju obrambenu zidinu koja je, navodno, dosta starija od prvog spomena grada, te mitske 1066. godine.' Tako su novinari informirani od nasljednika obitelji Dominis na događanju u povodu uspomene na člana obitelji Federica Antonija Galvanija, talijanaškog političara iz doba austrijske uprave u Šibeniku i Dalmaciji. Galvani je bio dugogodišnji šibenski javni bilježnik (od 1851. do 1890.), ali i poznati protivnika sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i uvođenja hrvatskog jezika u škole i javnu upravu.

Dominisi su bili stara plemićka obitelj s otoka Raba, gdje se prvi put spominju 1166. godine. Početkom 15. stoljeća jednoj njihovoj grani bilo je priznato i plemstvo u Zadru. O njihovim istaknutim članovi ovdje neću pisati jer bi mi za to bila potrebna još jedna kolumna.

Prvi od obitelji rapskih Dominisa, Šimun u našem gradu spominje se tek u 16. stoljeću, a to sasvim sigurno više nije srednji vijek. Godine 1542. oženio se šibenskom plemkinjom Katarinom Divnić. Njegova loza brzo je izumrla. Ni Divnići se ne spominju u Šibeniku prije nego što je, u drugoj polovini 14. stoljeća, srednji vijek odavno ušao u svoju zrelu i kasnu fazu. Druga grana rapskih Dominisa doseljava se u Šibenik u drugoj polovini 17. stoljeća. Njihov član Vicko ženi bogatu šibensku nasljednicu iz obitelji Dračević.

Tek toj drugoj šibenskoj lozi obitelji Dominisa država Venecija priznala je plemićko pravo, dodijelivši im 12. rujna 1744. godine titulu grofova. Vrlo je vjerojatno da šibenske grane Dominisa nisu imali svoje kuće u Šibeniku nego su se priženili kod bogatih i jedinih nasljednica. U svakom slučaju kuća Gogala/Dominis puno je starija od prve pojave pripadnika obitelji Dominis u Šibeniku. Mogla je u srednjem vijeku izvorno pripadati ili Divnićima ili Dračevićima.

ŠIBENIK NIKAKO DA SE IZVUČE IZ ZAGRLJAJA POVJESNIČARA AMATERA

A što kazati o tome da su temelji i zidovi palače Gogala/Dominis u Šibeniku dijelovi srednjovjekovnog gradskog obrambenog bedema, starijeg i od prvog spomena grada? Koliki bi to onda Šibenik bio kad bi se srednjovjekovni obrambeni bedemi Šibenika nalazili neposredno iznad katedrale sv. Jakova? Bio bi širok jedva petinu ukupne širine grada unutar bedema. To je naravno nemoguće.

Također nije moguće tek tako zaključivati da je ovaj ili onaj  zid od kuće dio gradskog bedema, bez šireg stručnog i komparativnog znanja o fortifikacijama. Međutim, na prezentaciji lika i djela Federica Antonija Galvanija u palači Gogala/Dominis, čulo se još nešto što me duboko uznemirilo. Ovako je to prenio novinar Šibenskog lista: 'Njegova rukopisna ostavština, čiji dio je bio kod Vicenza Miagostovicha (Miagostović) u Šibeniku, a zatim u Italiji kod nećaka Giovannia Miagostovicha, sadrži i pojedine spise iz šibenskoga gradskog Poglavarstva.

No, dio ostavštine bio je kod Galvanijeve kćeri Lucijete Gogala, te je potom završio kod potomaka obitelji.' Dakle, ukoliko je točno preneseno, kod nasljednika šibenske obitelji Miagostović u Italiji nalaze se neki vrijedni arhivski spisi nekadašnje šibenske općine za vrijeme vladavine Venecije. Možemo samo pretpostaviti da se, među ostalim, najvjerojatnije radi o zapisnicima šibenskog Velikog vijeća.

To je potvrdilo općepoznate sumnje da se ta povijesna građa nalazi u Italiji, kamo je najvjerojatnije odnesena za vrijeme prve talijanske okupacije Šibenika koja je završila 1921. godine. Bez svake sumnje to je baština Republike Hrvatske i Grada Šibenika i trebala bi smjesta biti vraćena u Šibenik, jer se ne radi ni o kakvoj privatnoj imovini već o javnim spisima Šibenika.

I tako Šibenik i dalje ostaje čvrsto u zagrljaju povjesničara amatera koji njegovu povijest i kulturu tumače onoliko koliko im skromno znanje dopušta. Od vremena naslova kao što su 'Tisućljetni Šibenik' i 'Stari Šibenik, kalama, skalama i butama', Šibenik je eldorado za povjesničare amatere. Njihova jedina ideja je veličanje Šibenika pišući bilo što, pod cijenu podsmijeha hrvatske znanstvene zajednice. U demokraciji svi imaju pravo na svoju istinu, ali neka je onda sami i financiraju. 

Moram iskreno priznati čitateljima da spomenute naslove nikad nisam pročitao dalje od naslovne stranice, jer se tamo ne nalazi ništa što bi me zanimalo. Čak mi nikad nije palo na pamet da ih bilo kome kupim kao poklon. Previše sam se bojao da će taj netko steći netočnu sliku o Šibeniku.