OBJAVA: 14.03.2020, 09:00h   •   IZMJENA: 14.03.2020, 10:12h   komentara   •     ISPIŠI

Specijalno izdanje kolumne Ive Glavaša

Savladao je Šibenik i gore pošasti – kuga 1649. godine iz pera Frane Divnića


  Arhiva/ Ilustracija/ ŠibenikIN Savladao je Šibenik i gore pošasti – kuga 1649. godine iz pera Frane Divnića
PIŠE Ivo Glavaš
14.03.2020, 09:00h

´A da to i ne bude jedino zlo u ovome nesretnom gradu, pridružio se i bič strašne zaraze kuge što su je iz neprijateljske zemlje, gdje je uvelike harala, prenijeli Vlasi koji su tamo odlazili u pljačku.´ Tako je nakon završetka teškog i dugotrajnog Kandijskog rata između Venecije i Osmanskog Carstva, pisao suvremenik događaja šibenski plemić i povjesničar Frane Divnić. Kandijski rat trajao je od 1645. do 1669. godine, a kuga je poharala grad početkom rata.

 

 

 

Kako piše Divnić, bolest je otkrivena 8. lipnja 1649. jer je tada od posljedica zaraze umro jedan težak u predgrađu. Da stvar bude još gora, upravo je tih dana u Šibeniku bio tradicionalni godišnji sajamski dan o blagdanu Presvetog Trojstva, oko današnje crkve sv. Ivana. U gradu je bilo mnoštvo ljudi. Održavali su se pučki skupovi, plesovi, viteška takmičenja, trke i regate. Nije čudo da se zaraza brzo proširila gradom. Piše Frane Divnić dalje: ´Raspirila se još više zbog jedne nastrane ludosti pomamljenog prostog puka, koji vidjevši toliku smrtnost, nije htio vjerovati da ta potječe od razbuktale zaraze, nego je tvrdio da to onaj stari mrtvi težak ustaje noću iz groba i ubija ljude. Jer taj je neuki puk vjerovao da neki mrtvaci ponovno oživljeni ili obuzeti zlim duhovima ponekad ubijaju ljude, a ti se na materinjem jeziku zovu vukodlaci.´

U kratko vrijeme vlasti su potpuno izgubile kontrolu u gradu. Nije tada bilo kriznih stožera, moderne medicine i civilne zaštite. Srednjovjekovni čovjek u svašta je vjerovao. I sve je bila Božja kazna. ´Ni s time nisu završile nedaće jer su se sve više uvećavali neredi, zbrke i neposluh. Zlo je doseglo vrhunac zato što vojska nije bila prije odvojena i smještena na sigurno mjesto, nego tek nakon što je bila zaražena´, kaže Divnić.

U samo četiri mjeseca trajanja kuge, prema procjeni Frane Divnića, u Šibeniku je pomrlo preko dvanaest tisuća ljudi. U gradu po njemu nije preostalo više od tisuću i petsto stanovnika. Neke obitelji su zbrisane, pomrle u cijelosti. Šibenik, nekad najmnogoljudniji grad u Dalmaciji, u samo nekoliko mjeseci posve je opustošen. 

Nakon nekog vremena reagirala je središnja vlast i mletački Senat je u pomoć Šibeniku uputio posebnog providura za zdravstvo Marka Molina. Paolo Donato koji ga je zamijenio podlegao je kugi. ´Tako su poslovi zdravstva bili prepušteni generalu Foscolu, koji je, nastavljajući primjenjivati ispravne propise, konačno postigao da je taj jadni grad u prosincu bio sasvim spašen i izvan opasnosti´, piše Divnić. U ono vrijeme ´ispravni propisi´ značili su, među ostalim, stroge mjere karantene i izolacije kao i danas.

Kuga u to doba nije bila nepoznata bolest. Ona je još od antičkih vremena redovito, neki smatraju i jednom godišnje, pustošila Europom. Katastrofalne kuge harale su dalmatinskim gradovima pod vlašću Venecije vrlo često. Znanstvenici smatraju da je od početka 15. do početka 16. stoljeća, kuga 20 puta harala Dalmacijom. Tako je 1572. godine katastrofalna kuga u Splitu usmrtila polovicu stanovništva. Od početaka 15. stoljeća, mletačke vlasti su protiv tako opakih zaraznih bolesti posvuda gradile lazarete, a jedan od najstarijih lazareta u Dalmaciji bio je upravo šibenski lazaret na Rtu Svete Magdalene u današnjoj Mandalini. U povijesnim dokumentima spominje se već sredinom 15. stoljeća. Međutim, kad je krenula kuga 1649. godine jedan lazaret nije bio dovoljan, pa su ljude smještali čak i na otocima Zlarinu i Lupcu.

´Ni tu nije bio kraj nevolji tog nesretnog naroda, nego se uvećala krajnjom nestašicom žita, tako da je cijena stara žita dosegla dvadeset dukata, pa su mnogi koji nisu podlegli kugi pomrli od gladi. Bilo je još žalosnije što su u pomoru tolikih nesretnika pokradene i poharane sve njihove značajnije vrijednosti, zlato, srebro, nakit i novac, oteti i ne samo krađama, nego i nasiljem i zloupotrebom javne službe´, zaključuje svoju priču Divnić. 

Ne živimo više u srednjem vijeku. Čovječanstvo je napredovalo. Znanost gotovo da više ne poznaje granice. Ipak, u teškim trenucima svjetske pandemije korona virusa trebat će nam puno hrabrosti i solidarnosti. Ali prvenstveno razuma i povjerenja u naše liječnike, medicinske sestre i suvremenu medicinu. Oni su na prvoj crti obrane od ove, oku nevidljive pošasti. 

Nije ovo više vrijeme vjerovanja u vukodlake, a ni upala pluća se ne dobije od propuha.

Savladao je Šibenik i gore pošasti, savladat će i ovu.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK